U srijedu, 9. rujna s početkom u 20 sati, Dom kulture Metković bit će domaćin prvog predstavljanja nove zbirke pjesama „Tragovi” autorice Zorane Vekić. Nakon dviju zapaženih dvojezičnih zbirki, Vekić pred čitatelje donosi djelo koje hrabro, analitično i duboko emotivno propitkuje dvije najsnažnije životne sile – ljubav i smrt. Knjiga je po mnogočemu jedinstvena; vizualno i semantički obogaćena je glagoljicom te autoričinim vlastitim likovnim radovima koji služe kao drugi glas njezinih osjećaja. Ususret književnoj večeri, koju će uz autoricu uveličati gosti predstavljači i prigodan glazbeno-scenski program, donosimo razgovor o slojevitoj inspiraciji, hrabrosti voljenja i onom neizbrisivom tragu koji ostavljamo u drugima.
Nakon dviju objavljenih dvojezičnih zbirki pjesama i esejistike („Il silenzio dell’ amore – Glasna tišina ljubavi” te „Eco dell’anima – Jeka duše”), napisali ste svoju treću zbirku pjesama – „Tragovi”. Naslov i posveta su ciljani. Je li bilo teško u novoj zbirci pisati o tako teškim temama poput susreta sa smrću i ljubavi?
Da, zbirka „Tragovi” ostavlja pismeno-likovni trag rasada osobnog životnog pulsiranja. Smrt i ljubav često su dvije sile koje čovjek ne može svladati. One su prostor susreta prolaznosti i nade – oporost, emotivni teret tišine. Mogu biti oslobađajuće i iscrpljujuće. Smrt je neizbježan kraj, suputnik, ali i most sa životom. Ljubav je pak životna snaga, strast, buđenje, ispisivanje čežnje i žeđi s prikrivenim otporom snage prema ogoljenju.
S godinama brzo shvatite kako su ljubav i smrt dva najintenzivnija i najriskantnija ljudska gubitka. Kada duboko volite, riskirate gubitak; već ste u suočavanju s artikuliranom boli. Tek u susretu s konačnošću vidimo što je uistinu vrijedilo u emotivnom i duhovnom smislu. Posveta u zbirci apostrofira kako tijelo uvijek gubi bitku s vremenom, ali sjećanje na ljubav trag je koji ostavljamo u drugima. Voljeti je najhrabriji čin. Htijenje koje često ostavlja ožiljak na tkivu iza emotivne praznine. Čuvstvo srca koje se sjeća kome se darovalo.
Koji su Vas motivi ponukali da u ovu zbirku uključite glagoljicu?
Glagoljica je više od pisma; ona je semantički i likovni element koji radoznalom oku može poslužiti kao interfolio. „Tragovi” su zbirka o njezinu opstanku, najjasnija riječ kontinuiteta glagoljice. Podsjetnik onoga što želim ostaviti. Čitatelja u svakom primjerku knjige očekuje dotičnica s dodatnim bilješkama.
Pišete li u naletu inspiracije ili imate svoj razrađen kreativni proces?
Očima gledam kroz stihove. Iz potpune tišine, osjećajući ih krvotokom. U takvoj kontemplaciji stigne introspekcija zvučnosti. Moja ponornica. Pjesme su ono što ostaje nakon ljubavi i smrti. Jedna bez druge ne može biti potpuno shvaćena. Tek kada osjetimo prolaznost, razumijemo dubinu ljubavi. Smrt kao učiteljica skromnosti, a ljubav kao valuta života. Slojevita inspiracija!
U sve dosadašnje zbirke uključili ste i svoja likovna djela.
Dugo sam osjećala da riječi nisu dovoljne. Ponekad boja kaže ono što stih ne može, a kist otkriva tišinu koju je teško opisati. Zato su moje slike postale tijelo mojih pjesama. Drugi glas istih osjećaja. Poezija govori mislima, slikarstvo diše emocijama. Između tih dvaju učenja nastaje umjetnost. Moje pjesme i moje slike nisu pokušaj da objasnim svijet, nego da ga osjetim. Ako u njima postoji ljepota, onda ona nije u savršenstvu, nego u hrabrosti da pogledamo vlastitu krhkost i u njoj pronađemo razlog za ljubav.
Možete li nam otkriti tko je sudjelovao u uredničkom, likovnom i produkcijskom procesu kompletiranja zbirke?
Sa zahvalnošću mogu istaknuti trolist: prof. dr. sc. Darka Žubrinića, Tomislava Beronića – „Zmaja od Glagoljice” i prof. Vanju Gabrić. Njihova strpljivost i idejne smjernice utkane su u konačni produkt zbirke. Konzultacije s prof. Danijelom Baćilo također su bile neizmjerno vrijedne.
No, bez bespoštedne vjere donatora u vrijednost pisane riječi, zbirka „Tragovi” ne bi bila otisnuta. Iznimno sam im zahvalna što su me potaknuli na rad, zahvaljujući čemu je rukopis zaživio kao prava knjiga.
Za kraj, što biste željeli da čitatelj osjeti kada zaklopi zadnju stranicu?
Nikako tugu ili beznađe, nego duboku želju da vlastitim životom ispuni svrhu, jer ljubav ne ukida smrt, već joj oduzima konačnost.
Nino Erceg
