Znate onaj osjećaj kad savršeno isplanirate dan? Kao netko tko svakodnevno barata informacijama i pažljivo važe svaku riječ, volim misliti da imam prilično analitičan um koji rijetko što prepušta slučaju. Plan za obiteljski izlet u Split bio je strateški razrađen poput vojne operacije: supruga i ja vodimo našeg psa Lorda u veterinarsku ambulantu Anima na čišćenje zubnog plaka, a usput ostavljamo našu vjernu Mazdu na zasluženom servisu u Automobilioni.
Uobičajeni protokol u tim situacijama nalaže jasnu podjelu zadataka: dok meštar Grgo preuzima Mazdu u svoje stručne ruke, supruga odlazi u šoping u Mall of Split, a ja sjedam u miran kutak s kavom. Laptop je, naravno, uvijek uz mene. Novinarska dužnost i briga o čitateljima ne pitaju za lokaciju, a tekstovi se neće napisati sami. Prava mala, dobro podmazana idila.
No, svemir očito voli testirati i najbolje planove. Odjednom zvoni mobitel – Grgo javlja da je servis završio znatno prije roka. Nedugo zatim, stiže poziv i iz Anime, Lord se probudio i spreman je.
Piti kavu u miru i filozofirati? Zaboravite. Sklapam laptop brzinom svjetlosti, nalazim se sa suprugom i zovemo Uber da nas prebaci do veterinara. Stiže naš prvi junak – Jakov, pravi pravcati Splićo. Čovjek s onim autentičnim lokalnim šarmom i nepresušnim znanjem o automobilima. Vožnja prolazi u sjajnoj, opuštenoj ćakuli, onako kako to samo u Splitu biva. Stižemo pred Animu, pozdravljamo se s Jakovom i izlazimo na užareni asfalt.
Ulazimo u ambulantu, a naš Lord nas dočekuje mašući repom, ponosno pokazujući svoj novi, blistavi holivudski osmijeh. Sve je savršeno. Dolazimo do pulta, ljubazno osoblje nam ispisuje račun, a ja radim onaj automatski, rutinski pokret rukom prema ramenu kako bih posegnuo za novčanikom.
Ruka prolazi kroz zrak.
Zastanem, krv mi se sledi. Pogledam suprugu. “Draga…”, izustim s blagom jezom u glasu, “a gdje je torba?” Ona me pogleda, spusti pogled na moje prazne ruke, pa s nevjericom uzvrati: “Pa zar nije kod tebe?!”
U tom trenutku, na onih nemilosrdnih splitskih 30 stupnjeva u hladu, mene oblijeva potpuno hladan znoj. Mozak se u sekundi prebacuje u mod čiste, iskonske panike. Mi stojimo pred veterinarom, trebamo platiti uslugu, a u toj torbi je novčanik, sve kartice, dokumenti, ključevi od kuće, ključevi od Mazde s kojom se trebamo vratiti… Nemamo s čim platiti psa, nemamo kako preuzeti auto! Gdje je ostala? U Mallu? U kafiću? U autu?
Dok mi u glavi svira dramatična glazba i dok se ispričavamo veterinarima, grozničavo hvatam mobitel i naručujem novi Uber. Stiže Stipe, naš drugi junak priče. Čim sam sjeo u auto, Stipe je iz mog izraza lica shvatio da situacija nije hitna, nego kritična. Kako smo ubrzo u vožnji saznali, Stipe je rodom iz Viteza, ali je ujedno i pravi svjetski čovjek – proveo je punih osam godina radeći u Irskoj. No, sudbina i udana sestra koja živi u Splitu povukle su ga natrag pod Marjan, gdje je na kraju i sam odlučio ostati. Taj njegov smireni, gastarbajterski mentalitet čovjeka koji je prošao sita i rešeta bio je točno onaj lijek koji mi je trebao u tom kaosu.
Dok nas Stipe vozi, ja preko aplikacije panično pokušavam stupiti u kontakt s Jakovom. Sekunde traju kao vječnost. I onda, s druge strane linije – olakšanje kakvo se riječima ne može opisati. Javlja se Jakov! Smirenim glasom pravog kavalira kaže: “Ne brinite ništa, torba je ostala na stražnjem sjedalu, na sigurnom.”
Laknulo mi je toliko da sam gotovo zagrlio Stipu. Dogovaramo plan spašavanja: molim Stipu da nas vozi ravno pred Automobilionu, a s Jakovom dogovaram da nam i on donese torbu pred servis.
Scena koja je uslijedila bila je dostojna filmskog happy enda. Pred servisom se susrećemo s Jakovom koji mi s osmijehom pruža moju torbu – naravno, s apsolutno svakim dokumentom i kovanicom na svom mjestu. Pozdravljamo se sa Stipom i Jakovom, rješavamo sve s Grgom oko Mazde, pa se onda – sada napokon solventni – vraćamo riješiti i račun za našeg ošišanog i uglancanog Lorda.
Ova splitska odiseja mogla je završiti kao potpuna katastrofa, ali zahvaljujući dvojici sjajnih vozača, pretvorila se u priču koja grije srce. Jakov i Stipe – jedan domaći Splićo i jedan svjetski čovjek iz Viteza – pokazali su ono što se danas prečesto zaboravlja: poštenje, empatiju i solidarnost. Momci, vratili ste mi vjeru u ljude! Ako vas put ikada nanese u moje krajeve, imate piće i ručak, a do tada – sretne vam i sigurne ceste!
Nino Erceg
