Listopad je….budite Bogu zahvalni, svaki dan na svemu! Na životu i ljudima!
Ovaj tekst posvećujem: Veselinu, Ivanu, Nikoli, Kati, Milki, Ani, Renati, Katarini, Mariju, Nili, Aniti, Silvi, Davidu, Juri, Josipu, Dijani, Joki, Gogi, Stanki, Mihaeli, Marini, Maji, Ani, Ivani, Mili, Ivanu, Klari, Ružici i svim ljudima uz koje rastem!
I njima neka bude:
„Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj.”
Neizmjerno topao ovaj mjesec za ovo doba godine. Toplo je i meni oko srca. Gledam moju Dolinu, težake, Neretvane i sve ono bogatstvo koje nam je zemlja dala. Zahvaljujem Bogu na svim tim darovima. Prvi put sam na bolovanju. Nedostaje mi moj posao, moji Prijatelji. Sa njima sam potpuna i cjelovita. Sa njima sam svoja. Listopad je po svemu poseban mjesec. Niz je događanja u njemu. Niz obilježavanja. Malo tko zna da je listopad ujedno i mjesec osoba niskog rasta. Pokušavam se sabrati svaki put, kada me bas u listopadu pitaju kako mi je živjeti sa mojom “visinom”. Kažem pa živim sa njom i preostalih 12 mjeseci. Ugodno je. Lijepo je. Sada ne bih znala ni živjeti drugačije. Jer je najvažnije živjeti u svojoj koži a ne u tuđim očima. Jer najvažnije je voljeti sebe. Tek kada volimo sebe spremni smo voljeti i druge. I osjetiti tu veličinu ljubavi. Nesvjesno ili ne, veličina je bitna ali ona veličina koju nosiš u sebi. A to nema veze s tjelesnim izgledom.
A sada da malo počnemo od ahondroplaziji, chondodistrophiji. Tek malo da Vam je približim. Nadam se da Vam neće dosaditi čitati. Ahondroplazija je oboljenje koje se naslađuje autozomno-dominantno, izraženo je odmah po rođenju i najčešći je uzrok patuljastog rasta.
U djetinjstvu i tokom odrastanja su me, dominantno, posmatrali kao manje sposobnu i manje vrijednu – jadnicu za koju su smatrali da je nesretna. U mojoj glavi je odzvanjalo: Ti to ne možeš. Ti to ne treba raditi. Ti to ne umiješ. Nije to za tebe. Ne mogu ni ja, a kamoli ti.
Od svoje 12 do 24 mi nije bilo jasno šta od toga je zbog činjenice da sam osoba niskog rasta, šta zbog činjenice da sam žena, a šta zbog preplitanja to dvoje. I teško mi i danas može biti sasvim jasno jer ne mogu i ne trebam razmišljati stavovima drugih, kako bih razumjela njihove motive, domete i ograničenja (u stavovima).
Ali sam, nesvjesno, kao djevojčica i kasnije i kao djevojka upala u zamku da, i kada sebi ne trebam, dokazujem drugima da mogu i da sam sposobna – (za) sve što želim. A onda je krenulo divljenje, divljenje zbog škole, zbog inteligencije, govorništva, odnosno retoričkih sposobnosti jer se ništa od toga ne očekuje od takve (male) osobe, kakvom su me drugi posmatrali, pa je svaka uobičejana aktivnost, a tek rezultat, za druge, čin herojstva.
A herojine i heroji, osim što impresioniraju druge, nemaju pravo na grešku, ni u svojim, ni u očima (tih) drugih jer, ako pogriješe, razočarati će i te druge, a onda i sebe i vratiti se na početak, na ponovno sažaljenje i jadikovanje. I tako, kad su nastala sva samopotvrđivanja zbog završenog procesa obrazovanja, zaposlenja, samostalnosti, muško-ženskih odnosa, ljudskih osobina i vrijednosti, i tada su ostale kod mene posljedice pravdanja za pravljenje grešaka jer ja na njih, jel’te, nemam pravo. U suprotnom, opet ću u očima i stavovima tih drugih biti manje sposobna. Ona čiju sreću ne vide jer se ne može ili ne treba ostvariti u društveno očekivanim i prihvatljivim ulogama za jednu ženu.
A što se tiče moje visine a ja, zamislite, mislim da imam sve i da mi ništa nije oduzeto, niti mi je šta dato na uštrb oduzetog. I ništa mi ne fali. Ne fali meni visina i baš je ne bih mijenjala, a tek smatrala manom ili uskraćenošću.
Osobi s invaliditetom je, za sve potvrde, potrebna ona sama. Ona sa sobom, ona u ogledalu, ona s drugima oko sebe. Svoja i samosvjesna.
A ja ću i dalje rasti s ovim ljudima gore!
Marina Mustapić
