Velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku započela je u ljeto 1990. godine pobunom srpskog stanovništva u okolici Knina protiv novoizabrane hrvatske vlasti, takozvanom “balvan-revolucijom”. Otvorena oružana agresija, u koju se aktivno uključila tadašnja JNA, eskalirala je u ljeto i jesen 1991. godine.
Na jugu Hrvatske tadašnja je JNA imala plan u prvoj etapi napada osvojiti to područje presijecanjem teritorija do rijeke Neretve, kako bi ga zauzela i osigurala svoje snage iz smjera grada Ploča. Za tu je svrhu ustrojila operativnu grupu koja je brojala oko 25 000 vojnika, ojačanu oklopnim snagama, topništvom, zrakoplovstvom i mornaricom.
Nasuprot toj sili, na strani branitelja u Dubrovniku i njegovu širem području bilo je ukupno do 800 slabo naoružanih, opremljenih i ustrojenih ljudi. Prve oružane provokacije u Konavlima počele su krajem rujna 1991. godine djelovanjem minobacača i vatrom iz pješačkog naoružanja po braniteljskim položajima.
Dana 1. listopada 1991. godine počeo je opći napad na jug Hrvatske iz smjera Crne Gore, Bosne i Hercegovine te iz zraka i s mora. Napad je izvršilo više od 13 000 pripadnika JNA, uključujući rezerviste iz Srbije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine. Odmah po otpočinjanju napada uništen je repetitor na Srđu, te je Grad ostao u informativnoj blokadi, a ubrzo i bez vode i struje. Brodovi JRM-a blokirali su Dubrovnik s mora. Snage koje su branile jug Hrvatske postupno su potiskivane prema gradu, koji je u konačnici ostao potpuno odsječen od ostatka države.
Dana 17. listopada 1991. godine, u večernjim satima, dobio sam zapovijed da iz sastava „A” satnije ZNG-a Metković uputim jedan vod gardista u obranu Dubrovnika. Od ukupno četiri voda, dva su bila angažirana na području sela Čepikuće i Lisac, dok je jedan bio zadužen za zaštitu desantnih prostorija Vidonje i Dobranje.
Zapovijed za odlazak u Dubrovnik dobio je treći vod sa zapovjednikom Joškom Tošićem. Oko 22:00 sata noću, vod s 23 gardista upućen je u Broce, odakle su gliserima trebali biti prebačeni u Grad. Kako bi se održala komunikacija s blokiranim Dubrovnikom, uspostavljena je veza brzim gliserima (Odred naoružanih brodova – ONB) s Pelješcem, težišno iz mjesta Broce i obrnuto. Njima su prevoženi ljudi, naoružanje, oprema, hrana i lijekovi. U Broce su upućeni: Joško Tošić (zapovjednik), Branko Markota, Tonći Curić, Mato Glavinić, Joško Brečić, Nedjeljko Kozina, Mate Dominiković, Tadija Barišić, Zoran Kaleb, Antonio Senta, pok. Jozo Šutalo, Marinko Ćerlek, Ivica Dramac, Goran Korda, Jozep Gustin, Alfio Popović, Joško Volarević, Slobodan Družijanić, pok. Renato Čović, Ivo Čotić, Ivica Marušić, Jurica Smoljan i Zvonko Barišić.
Polazak je planiran za jutarnje sate 18. listopada, no zbog tehničkih problema gliseri nisu stigli, pa su gardisti cijeli dan proveli u Brocama čekajući sljedeću noć za prebacivanje. Akcija je izvršena idućeg dana, 19. listopada u jutarnjim satima, pomoću dva glisera. Budući da cijeli vod nije mogao biti ukrcan, prebačene su dvije desetine – točnije petnaest gardista – dok ih je osam ostalo u Brocama te su naknadno vraćeni u Metković. Tijekom prebacivanja, drugi je gliser bio prisiljen iskrcati gardiste na otok Šipan, pa su se oni gardistima iz prvog glisera priključili tek nakon što su prepješačili cijeli otok i prebacili se do Dubrovnika.
Po dolasku u Grad, gardisti su smješteni na prostoru jedriličarskog kluba „Orsan”, dok je zapovjednik voda otišao u Zapovjedništvo obrane Grada u hotelu Zagreb kako bi se upoznao sa situacijom i primio zapovijed od zapovjednika Nojka Marinovića. Zapovijed je bila prilično općenita, usmjerena na organizaciju obrane u širem području Petrovog Sela, premda je stanje na terenu bilo krajnje nejasno i nije se točno znalo tko kontrolira to područje nakon pada Osojnika. Gardisti su gumenim gliserima prebačeni do mjesta Lozica, odakle su pješice stigli do Stare Mokošice i povezali se s domaćim braniteljima. Uslijedilo je pješačenje do Petrovog Sela s izviđačima, a potom i zauzimanje položaja koji do tada nisu bili posjednuti. Zauzimanjem crte započelo je utvrđivanje i organizacija obrane u punom smislu, kao i uspostava žičane veze sa Starom Mokošicom i Zapovjedništvom obrane. Cijelo to vrijeme neprijatelj je intenzivno djelovao topništvom po prednjoj crti obrane, Mokošici i širem području Grada. Uz stravičnu izloženost topničkoj vatri, branitelje je dodatno iscrpljivalo i loše, kišovito vrijeme.
Dana 23. listopada 1991. godine zapovjednik Nojko Marinović izdao je zapovijed da zauzmemo brdo Krstac ispred sela Knezovi. To su brdo držali pripadnici JNA, odakle su vatrom iz puškostrojnica ugrožavali pomorski promet pri ulasku i izlasku iz luke Gruž. Zadaća je bila ukloniti tu opasnost i osigurati nesmetan pomorski promet koji je predstavljao jedinu vezu s ostatkom Hrvatske. U nekim “školskim” uvjetima takva bi zapovijed možda i bila izvediva, no u onom surovom realitetu to nije bio slučaj. Za napad su određeni vođa skupine Jozo Šutalo te gardisti Tadija Barišić, Zoran Kaleb, Slobodan Družijanić i Jurica Smoljan. Skupini se priključilo i pet domaćih branitelja, među kojima i pok. Amir Voloder. On je toga dana ranjen, a kasnije će se ponovno priključiti našoj satniji i, nažalost, biti ranjen još jednom tijekom borbi na prilazima Stonu 3. prosinca 1991. godine.
Skupina je hrabro podišla neprijatelju, prošla brisani prostor i napala brdo tromblonima i bombama. Pripadnici JNA napustili su položaje, no naša se skupina tada izložila vatri iz pješačkog naoružanja sa susjednih neprijateljskih položaja, kao i vatri iz minobacača te bestrzajnih topova. Uslijedilo je postupno izvlačenje prema Knezovima koje je potrajalo sve do poslijepodneva. Pritom su ranjeni Zoran Kaleb i Tadija Barišić, a Kaleb je, nažalost, i zarobljen. Skupina se povukla u jednu zidanu kuću, gdje je od haubičke granate ranjen Amir Voloder. Zapovjednik voda uspješno je organizirao zbrinjavanje ranjenika u Mokošici, dok je Amir prevezen u dubrovačku bolnicu. Preostali dio voda čvrsto je držao posjednute položaje unatoč stalnoj pješačkoj i topničkoj vatri, baš kao i branitelji na ostalim dijelovima dubrovačke bojišnice koja se sve više sužavala.
Stanje oko Petrovog Sela dodatno se zakompliciralo; dio ljudstva izbačen je iz stroja, a selo je kao takvo postalo nebranjivo. Povlačenja branitelja na drugim položajima oko Grada unijela su dodatan nemir i određenu paniku u Zapovjedništvu obrane uslijed opće neizvjesnosti. Dana 24. listopada, zapovjednik voda Joško Tošić dobio je zapovijed da se izvuče iz Petrovog Sela, što je i učinio, povukavši se zajedno s preostalim mještanima. Vod se izvukao u Staru Mokošicu, a potom noću brodom do Sustjepana, nakon čega je smješten u hotel Petka u pričuvu, gdje ostaje do 30. listopada. Zbog izraženih potreba na zapadnom dijelu ratišta, vod se 31. listopada prebacuje na otok Šipan, a potom gliserima u Broce, da bi se konačno vratio u Metković. Nakon kraćeg odmora, angažiran je na širem prostoru sela Čepikuće, s obzirom na to da sam 23. listopada imenovan zapovjednikom svih snaga na tom području, za čiju je obranu određena cijela „A” satnija ZNG-a Metković.
Unatoč svemu, obrana Dubrovnika se nastavila. Tih se dana konsolidirala na potezu od Mokošice, preko dijelova platoa Srđa pa do hotela Belvedere. Unatoč golemoj nerazmjernosti u snazi, mudrom taktikom elastične obrane dubrovačkih branitelja – čime se postigla potrebna gustoća na suženom prostoru – te iznad svega njihovom hrabrošću i nesalomljivom odlučnošću, Grad nikada nije pao. Izdržao je u neljudskim uvjetima sve do deblokade i konačnog oslobođenja u proljeće 1992. godine.
U tim teškim, ali ponosnim vremenima, „A” satnija ZNG-a Metković dala je svoj trajni obol u obrani hrvatskog juga. Danas, s osjećajem dubokog poštovanja i zajedništva, obilježavamo trideset i petu obljetnicu odlaska našeg voda u opkoljeni Dubrovnik.
Dane Rendulić
