Večeras, 31. listopada 2026. godine, s početkom u 19 sati, Galerija Gradskog kulturnog središta u Metkoviću bila je mjesto dubokog pijeteta i sjećanja. U tišini i zahvalnosti, pred okupljenim sugrađanima održan je Spomendan na poginule hrvatske branitelje u Domovinskom ratu iz Grada Metkovića.
Ovaj važan događaj, koji nas trajno podsjeća na temeljne vrijednosti slobode i žrtve, zajednički su organizirali Grad Metković, Udruga roditelja, udovica i djece poginulih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu grada Metkovića te Ustanova za kulturu i sport Metković. Uz obitelji poginulih vitezova i brojne građane, ovom dostojanstvenom spomendanu nazočili su i predstavnici regionalne te lokalne vlasti – županijska pročelnica Žaklina Marević i gradonačelnik Metkovića Dalibor Milan. U sklopu programa, gradonačelnik Milan prigodnim se riječima obratio okupljenima, naglasivši trajnu obvezu njegovanja sjećanja na one koji su svoje živote utkali u temelje domovine, nakon čega je uslijedila minuta šutnje.
Bogat i emotivan kulturni program, pod moderatorskom palicom prof. Danijele Baćilo te u vodstvu Eme Čarapine, Nikoline Vesne Ćelić i Tomislava Jurkovića, odisao je domoljubljem i autentičnom zahvalnošću. Večer je otvorena himnom u izvedbi Klape Delta, koja je kasnije izvela i dirljivu skladbu “Ratnici svjetla”. Snažan obol sjećanju dali su i Župni zbor crkve sv. Nikole biskupa izvedbama skladbi “Dobar je Gospodin” i “Mila zemljo naša”, te Mješoviti zbor Župe sv. Ilije proroka s ulomkom “Sva se bijeli” iz opere Porin.
Posebnu snagu večeri udahnuli su učenici Srednje škole Metković kroz interpretacije odabranih stihova. Kroz njihove su glasove oživjele snažne poruke – Mile Baće govorio je Pavlovićev “Requiem za uzaludne mrtvace”, Maja Marević recitirala je “Kako se piše pjesma o domovini” Zvonimira Goloba, Matija Obradović prenio je publici Vuletićevu “Stijenu, kojoj je ime domovina”, dok je Marko Kožul govorio stihove “Heroji” Katarine Barišić.
Središnji i najvažniji dio spomendana ipak pripada onima kojih više nema, ali čija prisutnost trajno obvezuje kolektivnu memoriju našega grada. S ponosom i tugom pročitana su imena osamnaestorice vitezova: Maria Bebića, Bore Brečića, Stipe Buljubašića, Mate Dodiga, Eugena Erjauca, Hrvoja Ilića, Marija Jadreška, Ivana Jelinića, Marinka Jurka, Dražena Kozine, Ante Kurana, Vice Marevića, Vlaha Maslovića, Ante Petrušića, Draženka Pleše, Ivice Prusca, Ante Rebca i Ante Taslaka.
Obilježavanje ovakvih datuma u našoj sredini nije samo pogled u prošlost, već jasan putokaz za budućnost i potvrda da upravljanje zajednicom počiva na poštivanju onih koji su za nju dali najviše. Pravi smisao ovakvih okupljanja najbolje sažimaju stihovi ispisani na kraju večerašnjeg programa, koji služe kao trajna opomena:
“Ko na tvrdoj stini svoju povijest piše / Tom ne može nitko prošlost da izbriše / Varaju se ki ne misle tako / Što se krvlju brani, ne pušta se lako.”
Nino Erceg
