Postoje te neke ljetne noći u kojima vrijeme kao da uspori, a kolektivno sjećanje zajednice preuzme glavnu riječ. Uoči blagdana sv. Ivana Krstitelja, večeras je na Verajinu guvnu ponovno oživio onaj drevni, topli narodni običaj – preskakanje ivanjske vatre. Riječ je o ritualu koji je u svojoj srži puno više od pukog folklora; to je onaj iskonski trenutak okupljanja koji nas podsjeća tko smo, odakle dolazimo i, što je u današnjem vremenu najvažnije, s kime taj životni put dijelimo.
Da bi vatra imala svoju punu simboliku pročišćenja i novog ciklusa, potrebni su joj ljudi koji tradiciju nose s ponosom i urođenim autoritetom pripadnosti. Na Verajinu guvnu sinoć se okupila, slikovito rečeno, najjača moguća postava čuvara ovog običaja. Kroz plamen su, s onim prepoznatljivim dječačkim žarom u očima koji prkosi godinama, skakali Jure Puljević i Pavo Magzan. Uz njih, čvrst oslonac ovom uigranom krugu dala su braća Mlađo Jakić i Ivica Jakić, kao i neizostavna obitelj Barbir.
No, najljepši i najvažniji prizor sinoćnje večeri nije se krio u visini odraza starih iskusnika, već u slici istinskog generacijskog kontinuiteta. Naime, Pavi Magzanu su se na guvnu pridružili njegov sin i unuka. Vidjeti djeda, sina i unuku obasjane istim plamenom – tri generacije ujedinjene oko jedne iskre – dalo je ovom okupljanju posebnu, gotovo svetu težinu. To više nije bilo samo nostalgično čuvanje prošlosti, već živi, opipljivi dokaz da se onaj najvrijedniji kod našeg mentaliteta uspješno prenosi dalje.
Gledati ostvarene ljude kako se s mjerom poštovanja i čiste životne radosti vraćaju običaju svojih predaka, prizor je koji nudi tihu, ali snažnu utjehu. U svijetu koji se ubrzano digitalizira i u kojem se susreti sve češće svode na usputne poruke na ekranima, jedno obično guvno iznova se dokazuje kao vrhunska društvena pozornica. Preskočiti ivanjsku vatru nekada je značilo tjerati zle sile; danas to, u svojoj suštini, znači tjerati otuđenost i čuvati plodno tlo za međuljudsku toplinu.
Kada se plamen u sitnim satima smirio i pretvorio u tihu žeravicu, na Verajinu guvnu nije ostao samo pepeo. Ostala je ona fina, okom nevidljiva armatura koja drži ljude na okupu. Tradicija se ne može naručiti niti kupiti – ona se isključivo živi. A dok je djedova koji će preko nje skakati, i unuka koje će taj let upijati dječjim očima, za našu se vatru ne trebamo bojati.
Nino Erceg
