Prošlog vikenda, ekipa HPD-a Metković pobjegla je iz svakodnevice i zaputila se na jedan od najljepših stjenovitih krajolika u Hrvatskoj. Odredište je bio Bojin kuk, smješten na 1110 metara nadmorske visine na južnom Velebitu. Ovaj izdvojeni dragulj Nacionalnog parka Paklenica nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a kako u svom osvrtu prenosi Kata Dodig, pokazao se kao savršen izbor za vikend pun adrenalina, predivnih vidika i odličnog društva. Vrijeme je bilo idealno, ekipa vrhunski raspoložena, a priroda – očekivano i standardno velebitski moćna.
Uspon koji “resetira glavu”
Staza je planinarima odmah na početku dala do znanja da ovo neće biti tek lagana nedjeljna šetnjica. Teren je krenuo strmije i kamenito, no ništa što dobra volja i povremeni gutljaj vode nisu mogli riješiti. Kako je ekipa dobivala na visini, tako su se otvarali sve ljepši vidici. Harmonična kombinacija šume, surovih stijena i daljine odradila je ono što planina najbolje radi – savršeno “resetiranje glave”. Naravno, palo je i nezaobilazno fotografiranje, jer kako u šali kažu sudionici: “Ako nema slike – kao da nisi ni bio.”
Približavanjem samom vrhu, teren je pokazao svoje pravo, krško lice. Više kamenja, povremeno penjanje uz pomoć ruku i znatno viša razina koncentracije pretvorili su stazu u pravi izazov. Upravo je taj dio uspona mnogima bio i najdraži. Prelazak iz pukog hodanja u stanje gdje se u uspon uključuje cijelo tijelo daje jedan poseban planinarski gušt. Zanimljivo je kako priroda u takvim trenucima brzo uvede red i disciplinu; priče je sve manje, koncentracija raste, a pazi se na doslovno svaki korak.
Nagrada na 1110 metara
Dolazak na sami vrh Bojin kuk bio je apsolutna nagrada za svaku kap znoja. Pogled koji puca na sve strane, uz onaj specifičan osjećaj tišine i ogromnog prostora, teško je opisati riječima i jednostavno ga treba doživjeti. S vrha se otvara spektakularna panorama koja obuhvaća Vaganski vrh i Sveto brdo u daljini, suncem okupan otok Pag te čitavo Veliko Rujno. Sve to okruženo je impresivnim kamenim galerijama koje izgledaju kao da su doslovno niknule iz livada koje ih okružuju.
Adrenalin na sajlama i povratak
Posebno poglavlje ovog izleta definitivno zaslužuje silazak uz sajle. To je onaj trenutak kada klasično planinarenje u glavama sudionika lagano prelazi u avanturistički sport. Kako silazak napreduje, hvatanje za sajlu postaje sve čvršće, a koraci sve oprezniji. Kroz stijene je kao jeka odzvanjao glavni savjet i motivacija dana: “Samo polako!”
Bilo je tu svega, od onih koji su stjenovitu dionicu prolazili elegantno, kao da su to radili stotinu puta, do onih drugih koji su vodili tihi unutarnji monolog pitajući se zašto jednostavno nisu ostali doma. No, sve u svemu, bila je to odlična kombinacija adrenalina, maksimalne koncentracije i međusobnog bodrenja. Silazak uz sajle nije samo dio staze, već je to pravo iskustvo koje testira živce, snagu u rukama i povjerenje u vlastite cipele. Upravo taj dio izleta na kraju se redovito pokaže kao najzabavniji materijal za prepričavanje.
Bojin kuk je još jednom dokazao da je destinacija vrijedna svakog truda i posjeta. Uz dobru ekipu i malo volje, garantira odličan dan u prirodi. Nakon ovako uspješno odrađene ture, ostaje samo jedno pitanje – gdje idemo sljedeće?
Piše: Kata Dodig
