Danas slavimo svetog Vida, mučenika. O životu ovoga sveca ne znamo puno, ali je njegova povijesnost ipak nedvojbena. Već potkraj šestog stoljeća u Rimu mu je posvećena crkva. Legenda nastala oko 600. godine pripovijeda nam o njegovu životu i mučeništvu. Vid je bio rodom sa Sicilije, a mučen je za cara Dioklecijana u Lukaniji, u Salernskom zaljevu.
Prema predaji, izliječio je Dioklecijanova sina od opsjednutosti zloduhom. Po osudi bacili su ga pred lavove i medvjede, ali ga zvijeri nisu htjele rastrgati. Nato su ga bacili u kotao vrele smole i rastopljenog olova, ali mu ni to nije naudilo. Konačno su ga ubili na spravi za rastezanje. Kult mu se na zapadu proširio nakon što su mu relikvije u osmom stoljeću prenesene u Pariz, odakle je dio prenesen u Corvey u Vestfaliji.
Car Henrik jednu je svečevu ruku poklonio češkom knezu Vaclavu koji ju je pohranio u katedralnoj crkvi u Pragu, koja od tada nosi njegovo ime. Tvrdnja da je sveti Vid u slavenskim krajevima zamijenio pogansko božanstvo Svantevida nije utemeljena.
Ikonografski atributi su mu kotao, palma, ponekad i gavran i lav. U njemačkim područjima prikazuju ga i s kraljevskim znakovima. Najčešće se prikazuje u prizoru mučeništva u kotlu. Zaštitnik je ljekarnika, kotlara, pivara, plesača, glumaca i gluhonijemih. Zaziva ga se i protiv bolesti koja se naziva “Vidov ples” (a koja uzrokuje grčenje i trzanje mišića).
