Večeras u kazališnoj dvorani GKS-a u Metkoviću odigran je cabaret ‘Splićanke’ autora i redatelja Ivana Lea Leme.
Cabaret ‘Splićanke’ je omnibus od pet ispovjednih priča Splićanki ispričanih u maniri stand up komedije s pratećom pjesmom i glamuroznom plesnom točkom u koreografiji svjetski poznatog Lea Mujića. Predstava satirizira i ironizira mane današnjeg Splita i Dalmacije u kojima će se mnogi prepoznati.
Izvrsnu glumačku postavu kao rođenu za ovu predstavu čine Ana Gruica, Nada Kovačević, Lidija Florijan, Mia Vladović i Ana Uršula Najev.
Fenomen “Splićanki” nije naučna fantazija već vrlo jednostavna računica – izvrsna predstava s izvrsnom glumačkom postavom prema tekstu i u režiji jedinstvenog Ivana Lea Leme koja svoju popularnost duguje upravo Vama draga publiko, jer Vaše pohvale najzaslužnije su za vjetar u leđa koji su “Splićanke” kao rijetko koja predstava u Splitu dobile.
A one same redom će Vam reći kako guštaju igrati Splićanke kao nijednu predstavu dosad dok vrsno isprepliću na pozornici glumu, ples i pjevanje!
Nada Kovačević:
Guštam igrat Splićanke jer publika uživa. Puknem ka cvrčak, ogolin dušu, pokažen tilo, zapivan, zaplešen a publika se smije, daje mi podršku i ka da kaže: sve je kako triba bit, na svitu si zbog ljubavi – takav je Split!
Mia Vladović:
S velikim zadovoljstvom mogu reći da mi je predstava Splićanke jako draga zbog toga što su osjećaji i energija koju kolegice i ja dobivamo od reakcija publike tijekom predstave nevjerojatni! I toliko smo je puta odigrale pred mnogobrojnom publikom i svaki put je i nama iznova zanimljiva, emotivna i zabavna. Sa sigurnošću mogu reći da sam jako sretna što sam dobila u svojoj karijeri priliku za ovakvu ulogu.
Ana Gruica Uglešić:
Splićanke više nisu samo jedna predstava. Brojka od 10.000 ljudi koji su pogledali taj “fenomen” govori sama za sebe. Moram priznati da je proces nastajanja bio među težim procesima rada u mojoj karijeri. Tim više je posebno iskustvo igrati moju Ivanu. Za tu ulogu sam baš emotivno vezana. Svaki put kad igramo Splićanke imam posebni dnevni ritual. Od uvijek istog ručka, popodnevnog odmora, do ponavljanja teksta uvijek u isti sat. Dan izgleda kao nekakav obred jer igranje te uloge iziskuje posebne mentalne i fizičke pripreme. Svatko tko je gledao znati će o čemu pričam, a saznati će i oni koji će je tek pogledati. Najzanimljiviji dio priče je taj što svaki put uživam slušajući kolegice kako igraju, svaki put otkrijem neku novu bazu, svaki put umirem od smijeha. Inteligentna, britka, sarkastična, promišljajuća dva sata kazališnog ludila!!
MetkovicNET
