Svibanj je mjesec u kojem se širom Europe obilježava Tjedan mentalnog zdravlja, podsjećajući nas na jednu od najvažnijih, a često zanemarenih komponenti našeg općeg blagostanja. U vremenu kada svakodnevica pred nas stavlja sve veće izazove, a ubrzani ritam života nerijetko udaljava čovjeka od čovjeka, briga o unutarnjem miru postaje ne samo osobna potreba, već i pitanje opće kulture i odgovornosti prema sebi i svojim bližnjima. O važnosti mentalne higijene, destigmatizaciji traženja pomoći i povratku istinskim vrijednostima razgovarali smo spsihoterapeutkinjom Ivanom Mostarac.
Poštovana Ivana, svibanj je mjesec u kojem intenzivnije govorimo o mentalnom zdravlju kroz obilježavanje Europskog tjedna. Iz Vašeg svakodnevnog iskustva u radu s ljudima, koliko je danas uopće razvijena svijest o važnosti brige za vlastitu psihu, posebno u našim, manjim sredinama?
Naravno da situacija nije idealna i da još uvijek postoje predrasude prema ljudima s teškoćama vezanima za psihu, ali moram reći da primijećujem i konstantni napredak po istom pitanju. Ljudi sve otvorenije o tome pričaju, traže pomoć, ne sakrivaju se, a tom “normalizacijom” i osuđivanje je manje. Ja bi rekla, u korijenu, strah je manji. Kada vidim da nisam jedini/jedina, kada čujem da se puni ljudi nosi s istim problemom, kada ljudi spoznaju da su teža razdoblja povezana s našim mentalnim zdravljem sastavni dio života, onda i strah lakše ponose.
Često s ponosom ističemo brigu o fizičkom zdravlju, no mentalno kao da još uvijek, nažalost, nosi određenu stigmu. Kako možemo kao društvo, ali i kao pojedinci, stvoriti okruženje u kojem traženje pomoći nije znak slabosti, već hrabar i odgovoran korak prema kvalitetnijem životu?
Kaže jedan lijepi citat koji sam nekad negdje susrela: “Every real friendship started with: Oh, yea? Me too.” Odnosno, ono što primijećujem da ljudima najviše pomaže je kada čuju da nisu jedini i da je netko stvarno imao dobit za sebe od traženja pomoći. Pa kad meni prijateljica kaže da ima problema nekih, lakše je i meni svoje jade priznati. I obrnuto. Najviše ljudi i dolazi preporukom od usta do usta. Odnosno, međusobnnim dijeljenjem s drugim bliskim ljudima su dobili informaciju i preporuku. Jer što mogu više za nekoga napraviti? Ne mogu nikoga natjerati da potraži pomoć za sebe. Ali recimo mogu podijeliti svoje neko iskustvo, mišljenje ili savjet. Možemo se ne iščuđavanti, ne umnajivati nečije probleme, vjrovati da su mu preteški (i kada se nama čine kao gluposti) i biti podrška.
Živimo u vremenu brzih promjena, otuđenosti i privida savršenstva koji nam se svakodnevno nameće, ponajviše putem društvenih mreža. Koliko taj odmak od nekih klasičnih, temeljnih životnih vrijednosti i stvarnog, iskrenog ljudskog kontakta utječe na porast anksioznosti i nezadovoljstva, posebice kod mladih?
Puno! Posebno kod generacije Z kako ih nazivamo. Utjecaj interneta i savršenih života je snažan. A istodobno, stil života, razdoblje korone i sve druge okolnosti su dovele do međusobnih udaljavanja. Sve je manje druženja uživo. Onda često mladi ljudi na temelju interneta stvaraju neku iskrivljenu sliku stvarnosti. Zaključe da svima sve ide savršeno i lako, i poslovi i firme, i partnerski odnosi, putovanja… Zaboravljajući da svi volimo dijeliti svoje stretne i lijepe trenutke i vijesti, a ipak nam nije drago pdijeliti ono superotno, pa to ni ne radimo. A nemaju s kim možda uživo podijeliti svoje izazove i nemaju od koga čuti da nisu jedini. Sve više im pada samopouzdanje, sve više se osamljuju, i to se pretvara u jedan začarani krug. Jave se najčešće kada razviju neku simptomatologiju, npr. anksioznost, napadaje panike, emocionalno prejedanje… A često iza toga svega leži usamljenost, nearušeni međuljudski odnosi i nezadovoljstvo sa samim sobom.
Obitelj bi trebala biti naša sigurna luka i temelj svake zdrave zajednice. Kako unutar obitelji prepoznati da se netko od naših bližnjih tiho bori s unutarnjim teretom? Koji je najispravniji, empatičan način za pristupiti im, a da ih pritom ne povrijedimo ili ne nagnamo da se još više povuku u sebe?
Prepoznati možemo samo ako smo prisuti, zar ne? Prisutnost, sudjelovanje, pitanje, a onda i slušanje! Aktivni sudionik obiteljskog života, ne pasivni upadač kada je neka prilika ili imam vremena. A druge strane, ne možemo spasiti nikoga ko ne želi biti spašen. Ali uvijek možemo dati informaciju da smo tu, da smo spremni biti podrška, pitati “Što trenuto trebaš od mene?”, “Kako ti ja mogu barem malo olakšati?” i slično. Ljudi često ne znaju kako nekome pristupiti, što napraviti, a zapravo je najbolje i najučinkovitije poslati poruku: vidim te i tu sam za ono što ja mogu od sebe dati.
S obzirom na pritiske svakodnevice, koji su to prvi, suptilni znakovi upozorenja – svojevrsne “crvene zastavice” – koji nam vlastiti um i tijelo šalju, govoreći nam da smo pod prevelikim stresom i da je vrijeme da usporimo?
Moram reći da nema univerzalnih. Kod nekoga su to mignrene, kod nekoga “kratak fitilj”, kod nekoga je želudac ili nesanica, a kod nekog zatrpavanje poslom… Naš mozak je vrlo kreativan organ koji šalje stanicama signale da smo pod stresom. Ali naše stanice ne razlikuju stvarni stres, stvarnu opasnost, i psihološku. Pa kada se stvarni napad na naše tijelo ne dogodi, one i dalje izvršavaju svoju biološku funkciju i odrade posao.
Ali sve ono što nam nije ugodno, što nam smeta, što se novo pojavilo i remeti nam naš svakodnevni mir, svakako je neki znak.
Ljudi ponekad imaju prirodan strah od nepoznatog, pa tako i od prvog odlaska psihoterapeutu. Možete li nam malo demistificirati taj proces? Kako zapravo izgleda jedan prosječan susret i što osoba koja Vam se obrati može očekivati od terapijskog procesa?
Psihoterapija je vrlo individualan proces. I trajanje i tijek i ono što pokušavamo rješiti. Može biti vrlo bolan. U većini slučajeva je u nekim fazama i bolan i neugodan i iscrpljujući. Ali istovremeno se događa rast, sazrijevanje, otpuštanje, jačanje, pa postaje i lakše i ljepše i ugodnije.
Najbitnije je da ljudi znaju da svatko ide svojim tempom. Ja sam tu samo da usmjeravam i dajem povratne informacije. Sve drugo određuje sam klijent. I kada će nešto podijeliti i što želi podijeliti, a što ne, gdje želi stati, kada je spreman produbiti nešto… To je u rukama klijenta uvijek.
Znalo se dogoditi da prvih 5-6 susreta ne radimo ništa što bi na prvu izgledalo značajno. Ali zapravo, nekim ljudima treba puno duže da se osjete sigurno, treba ima nekoliko dolazaka da me procijene, da vide je li njima tu ugodno nešto dijeliti, da steknu povjerenje, i to je ok, to je njihovo značajno u tom trenutku. Sve je ok što je klijentu ok. To je dio procesa i nikada ljudi ne moraju raditi nešto što nijma nije ugodno i što im je strašno. To uvjek radimo kada je klijent spreman za suočavanje.
Meni moji klijenti kažu da sam im super topla i draga, ali da nekada znam biti opasna. Ali i dalje ne bježe. To i je moj posao. Ukazati klijentu i na neke činjenice koje su možda bolne i nelagodne. Ali ja im uvijek kažem da tu da ih mazim i tješim, nego da sjedim s njima u boli i nelagodi i pružim podršku da oni nešto promijene i poslože se bolje. A sa starim uvjerenjima i ponašanjima nećemo doći do novih rješenja.
Lokalna zajednica funkcionira najbolje kada brinemo jedni o drugima. Koja bi bila Vaša poruka našim sugrađanima za kraj ovog razgovora? Koji je onaj najosnovniji korak koji svatko od nas može učiniti već danas, za svoj unutarnji mir i mentalno zdravlje onih koje volimo?
Družite se! S prijateljima, s obitelji, s partnerima, s djecom. Povezujte se sa sebi bitnim ljudima.
Nino Erceg
