U pošti, prije nekoliko dana, ljudi se uglavnom nastoje suzdržavati, ali svako malo ipak izbijaju iskrice, malo je potrebno da se situacija zakomplicira i izbjegne nadzoru. Ubrzo slijede psovke, ružne riječi i osjeti se ona čudna napetost u zraku. Nekoliko dana nakon toga dvojica su se zamalo potukla u trgovini. Razlog – nošenje ili, bolje reći, nenošenje zaštitne maske. Istog dana jednaka situacija pred bankomatom; netko je tog dana očito bio jako nervozan i ljutit, pa bez odgode pljunuo čovjeka iza sebe, a on mu je samo rekao da malo požuri ili, ako treba, pomoći će mu jer vidi da se muči s bankomatom.
U gradu dojam neke čudne tjeskobe, anksioznosti među ljudima, svi su na stand by moodu. Nešto očekuju, iščekuju, stalno su svi nekako drukčiji, iako posljednjih godina općenito imam dojam o promjeni ljudskoga ponašanja nagore. Žale mi se ljudi da već sada imaju dojam kako im pucaju prijateljstva, veze, učestalo ulaze i u konfliktne situacije na radnom mjestu, sve manje imaju strpljenja jedni za druge, kao da je svaki sat po jedna incidentna situacija. Odjednom kao da smo ušli u drugu zonu u kojoj je sve nekako lošije, nesigurnije, crnje… Općenito, ovih se dana svi žale da loše spavaju, imaju često glavobolje, osjećaju se pogubljeno i iscrpljeno. Jedni navedeno pripisuju neadekvatnim meteorološkim prilikama, no većina ipak aktualnoj pandemiji. Na dnevnoj smo razini preplavljeni negativnim vijestima i komentarima. Na društvenim smo mrežama donedavno dijelili krasne slike s mora, pejzaže, obiteljske prizore, druženja s prijateljima, objavljivali smo osobne i obiteljske uspjehe, radne aktivnosti, talente nas i naše djece, ili dijelili neke lijepe objave poznatih i nepoznatih. Odjednom se slika na društvenim mrežama “zacrnila“, svi su u strahu, vrlo često i kroz dijeljenje određenih sadržaju svjesno ili nesvjesno čine određeni pritisak na sada već prilično fragilnu psihičku strukturu svih nas.Istovremeno s virusnom infekcijom, potiho, ispod radara, ozbiljno prodire “psihička infekcija“, koja će, nažalost, ako se ne shvati kao ozbiljan otegotni čimbenik u cjelokupnoj situaciji, dodatno učiniti više štete nego možda i sam virus. Na dnevnoj razini i dalje nekako potiho pokraj nas prolaze vijesti o tome da su u nekoliko dana dvije žene smrtno stradale od svojih bračnih partnera, mladi i dalje u naletu agresije ubijaju jedni druge, javnost često bez određene doze empatije uzima sebi za pravo ulaziti u privatne pore nečijih tragedija, pa tako u prilog tome svjedoči nedavni tragični gubitak mlade djevojke. Bez obzira na činjenicu da se suočavamo s nečim drukčijim, novom, iskustveno do sada svima nama potpuno nepoznatom situacijom, ne znači da usporedno s tim moramo mijenjati i svoj sustav moralnih vrijednosti i etičnih postupanja.Posebno me zabrinjava dio koji se odnosi na djecu i mlade, jer svakodnevno iznova osvješćujemo činjenicu kako oni već drugu godinu ispadaju iz svog redovitog načina obrazovanja. Pomalo se i među njima širi apatija, bezvoljnost, gube želju da se uspinju u ljestvici prema postizanju uspjeha, nedostaje im želje za promjenom, ona mladenačka motiviranost, što je glavna odlika onih koji su sada 15, 16 ili 17 godina. Kako kaže moja znanica, upravo gledamo “imitaciju“ života umjesto života u punom sjaju.I da, bez obzira na to hoće li mi tko zamjeriti, ali iz prve ruke gledam kako su klinci uglavnom prepušteni sebi samima. Nije realno u ovim okolnostima, kada se roditelji bore za egzistenciju, kada cjelokupni zdravstveni sektor čini brojne napore (a činio ih je uvijek) da osigura kontinuitet zdravstvene skrbi i kada svi nastojimo u svom kutu svemira pomoći koliko možemo, da se očekuje da roditelji na sebe preuzmu teret školovanja svoje djece. Poanta je da se situacija mijenja, i ako je ikada bilo vrijeme da osvijesti potreba za ulaganjem u mentalno zdravlje, u mentalnu higijenu i da se prati napredak psihološkog razvoja mladih, ali i cjelokupnog društva, onda je to sada.Naši ljudi uvijek su iznova pokazivali da su čvrsti, da mogu izdržati puno toga i da nema situacije iz koje ne nalaze izlaz, ali kako se i u narodu kaže – vrč ide na vodi dok se ne razbije. Stoga je sada onih pet do podne da shvatimo kako je u ovoj situaciji itekako važno imati i podršku od stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja. Ne zato što smo “svi ludi“, nego zbog činjenice da smo primarno svi tjeskobni, anksiozni, depresivni, zabrinuti, nesigurni, ljutiti, opterećeni, rezignirani, apatični, ali još uvijek s određenim kapacitetom da svi skupa prebrodimo ova teška i izazovna vremena.Sigurno je da lijepa riječ i željezna vrata otvara, pa ako nikada prije, sada je pravo vrijeme da iz svoje škrinjice lijepih misli, citata i postupaka posegnete za svim što imate i u vremenima koja su pred nama te svoje resurse date na raspolaganje. Lijepa gesta, kompliment, vedrina, obazriv postupak, ponašanje koje pokazuje onom do vas da se razumijete, da nam je svima teško, ali i da nismo sami, da zajedno sigurno možemo više nego u “samoći svoje patnje“… I kako stara dalmatinska poslovica kaže – dva magarca uvijek znaju više od jednoga, u skladu s tim imajte na umu da nekada sama pozitivna riječ i pogled prema onom do vas čini čuda, ma više nego što možete zamisliti.Kada se to primijeni kod djece, imamo dobar polog za banku dobrih stvari jednom u budućnosti. Imajte ovih dana razumijevanje jedni za druge, posebice za djecu i mlade. Morate razumjeti klince, jednom se živi kao adolescent, sve ostalo su varijacije na zadanu temu.
Piše: Katarina Dodig-Ćurković
