Program susreta duhovnih zvanja doline Neretve održan je u Župi Vidonje iz koje potječe 50 – ak svećenika i 100 – tinjak časnih sestara. Počeo je misnim slavljem u župnoj crkvi u Mliništu, koje je u subotu 30. srpnja predslavio hvarski biskup Ranko Vidović, a ne kako je bilo najavljeno, Splitsko – makarski umirovljeni nadbiskup Marin Barišić. Prenijevši pozdrave mons. Barišića, pozvao je vjernike da mole za njega, kao i na molitvu jednih za druge, naglasivši, kako je ta milosna cirkulacija koja kruži u nama po zajedničkoj molitvi, prava istinska moć i snaga!
Homiliju je započeo razmišljanjem rečenice mons. Barišića koju je rekao na njegovom biskupskom ređenju „Neretva je hrvatska Galijela, a župa Vidonje Nazaret!“ Kad je Gospodin zahvatio svojim svjetlom u našu stvarnost, kad smo doživjeli preobraženje, proslavio se na jedan poseban način u našoj hrvatskoj Galileji, proslavio se kroz vjeru naroda. Prisjetivši se svoga vremena odrastanja, veselja uz molitve, te pobožnosti puka tog vremena, biskup je rekao: „Bilo je psovke, svađa i nemira, ali kad bi se sve stišalo, kad bi dan došao kraju, kad bi se molila zajednička molitva, kad bi tamjan bio uzdignut prema Bogu, kakav bi Otac nebeski bio da ne bi uslišio tu molitvu, kakva bi to bila majka Marija kojoj se toliko naroda moli, da ne bi uslišila – da ne bi šapnula svome Sinu onu riječ iz Kane Galilejske – vina nemaju – blagoslovi ovaj svoj narod, svoju djecu, učini čudo pretvorbe – i uvijek iznova događalo se čudo, i od toga čuda pretvorbe živimo i danas, ne samo mi, nego živi čitavi svijet“, naglasio je biskup Vidović.
„Djeca Božja žive orijentirana uzvodno. Teško je plivati uzvodno u ovome svijetu kad sve pluta niz brdo, ali samo onaj koji pliva uzvodno, ide prema izvoru, a smisao našeg života je živjeti na izvoru života i od izvora, živjeti u zajedništvu s Bogom i od milosti njegovog Božanskog Srca“.
Ima li nade za nas, imamo li mi još budućnosti, jel ovo vrhunac bio u Vidonjama, da bismo se ugasili zauvijek? Mislim da nije, mislim da je jedan problem u tome što mi smatramo da nismo više za ništa jer starimo, ali, ‘star čovjek više vrijedi nego mlad, star čovjek je začin života mladima, ako stari ugase, ako mladi ne prime začin života, ako mladi ne prime milost od nas starijih, onda smo gotovi i mislim da smo zapravo mi na potezu, koji smatramo da ne možemo više’.
„Čovjek je najmoćniji duhovno kad je najnemoćniji, naša nemoć i prostrtost pred Gospodinom, daje najizvrsniju moć, Bog se onda proslavlja u meni i među nama, a najgore ruševine u svijetu, upozorio je, bili su nekoć najmoćniji ljudi, a ruševine su bili kad su mislili da su najveća moć! Dok smo živi moćni smo, ne mi, nego Božja milost u nama, a na nama je da joj se prepustimo. Otvorimo Gospodinu vrata srca, dopustimo da udare Božje mladice iz nas, nije gotovo, dok smo živi ne smijemo se predavati i to je poruka i našeg nadbiskupa Marina“, zaključio je homiliju biskup Vidović.
Kao domaćin ovog susreta, sve nazočne, uz zahvalu i onima koji nisu mogli biti nazočni, zbog bolesti ili obveza, pozdravio je župnik don Mladen Margeta koji je pročitao i čestitku nadbiskupa ninskog Martina Vidovića, koji također nije mogao biti nazočan, a u kojoj ističe radost ovakvog susreta, te potičući sve na vjernost i ustrajnost, svoju molitvu uz blagoslov povjerio Presvetom Srcu Isusovu, Prečistom Srcu Marijinu i Presvetom Trojstvu.
Potom je fra Josip Repeša prenio čestitke i pozdrave nadbiskupa Dražena Kutleše, koji također nije mogao biti prisutan. „Prije tri godine, kada smo imali prvi ovakav susret u Župi sv. Nikole u Metkoviću, tiskali smo sličice sa likom oca Ante Gabrića, koji je nekako svojom pojavom, u svjetskim razmjerima, ovu našu Neretvu podigao na viši rang… Nešto što mi sa velikim uzbuđenjem dolazi u sjećanje, nastavio je, trenutak je, kada je otac Gabrić bio prisutan na mladoj misi biskupa Ranka i njegovog rođaka Radojka, kada smo slavili njihovu mladu misu a njihovog strica Mile srebrenu misu. Tad sam bio maleni klinac koji sam sa oduševljenjem promatrao, radovao se i bio zabrinut kako ću ja nekad svoju mladu misu organizirati. Sjećam se njegovih riječi koje je izrekao u šatoru, ovdje, gdje ćemo se i mi družiti nakon mise, pozivajući nove svećenike, redovnike i redovnice, ne samo s njime u Indiju, nego širom svijeta. Tada sam se iskreno postidio, nisam imao snagu dignuti ruku, rekao sam – prvom prigodom dignut ću ruku na njegov poziv. Nisam to doživio, ali danas to želim spomenuti, i mogu iskreno reći da je naš brat svećenik sigurno i naš zagovornik kod Gospodina.“ Fra Josip je spomenuo i dvojicu mučenika vjere rodom iz Neretve, vjerujući u svom osobnom uvjerenju, da će to i Crkva potvrditi – biskupa Josipa Carevića, kojemu se na žalost ni groba ne zna, koji je mučki ubijen, kao i don Radovana Jerkovića, i niza drugih svećenika, redovnika i redovnica, koji su zbog svog odgovora Gospodinu podnijeli mnoštvo mučeništva.
Fra Josip Repeša i don Jure Bjeliš, prije tri godine bili su povjerenici za duhovna zvanja. Tada su prvi put organizirali ovakav susret. Želja im je bila doći ponovno u rodni kraj, zahvaliti Bogu na klici zvanja, potaknuti nova, te organizirati svake godine ovakve susrete. Uz zajednički izmoljenu molitvu Dobrom Pastiru za svećenička i redovnička zvanja, fra Josip je pozvao sve nazočne da uz molitvu krunice, mole i ovu molitvu, te na molitvu potaknu i druge.
Antonija Menalo
