Prvi dio ovogodišnjeg ciklusa izložbi Mladi izlažu, prije ljetne pauze Kluba Zona, zatvorila je izložba radova Marije Bebić, studentice druge godine diplomskog studija slikarstva na splitskoj Umjetničkoj akademiji. Mlada Metkovka na Šperunu je predstavljala tri rada – ‘Autoportret’, ‘Splitsko groblje Sustipan’ i ‘Sjene’ – sjedinjena pod naslovom ‘Prisustva odsustva’. U razgovoru nam je otkrila što ju je potaknulo da se posveti slikarstvu, otkud interes za staro splitsko groblje kojem je posvetila većinu izložbe, te koje bi promjene željela vidjeti na splitskoj umjetničkoj sceni.
Sjećaš li se kada si se i kako zainteresirala za umjetnost?
– Od kako znam za sebe nekako je moja kreativnost oduvijek dolazila do izražaja, uvijek je to bio veliki dio mene. Od malena sam svakodnevno crtkarala, pisala pjesmice, a umjesto da sam učila, ukrašavala sam udžbenike, izrađivala poklone, šivala odjeću i lutkicama i sestrama… Kasnije se to razvijalo u nešto ozbiljnije. Moji roditelji, iako nisu direktno bili u nekom umjetničkom krugu, zapravo imaju izraženu umjetničku žicu, i velika su mi potpora i oslonac na mom putu. Osim mene, na akademiji su trenutno i moje dvije sestre – Josipa, koja je trenutno studentica prve godine diplomskog studija smjer Likovna umjetnost i kultura, i Petra, studentica druge godine preddiplomskog studija Film i video. Imam tu sreću da smo obiteljski jedni drugima velika podrška i pomoć i uistinu sam zahvalna na tome.
Što te potaknulo da upišeš studij slikarstva? Na koji način Akademija utječe na tvoj razvoj kao umjetnice?
– Nekako se uvijek vodim intuicijom. Jednostavno je moj osjećaj bio jak, i iako sam se plašila svega pomalo, znala sam da je slikarstvo ono što moram upisati. Znala sam da godišnje primaju samo osam studenata i u jednom periodu sam čak htjela odustati od slikarstva jer nisam dovoljno vjerovala u svoje sposobnosti. Opet ponavljam, na sreću imam ogromnu potporu roditelja koji su me od samih početaka ohrabrivali.
Ono što mi se jako dopalo na našoj akademiji u Splitu, baš na smjeru Slikarstvo, upravo je ta mogućnost za apsolutno slobodnim izražavanjem. Imamo mogućnost koristiti i istražiti bilo koji medij. Također i sam koncept rada je bitan, i naglasak je na razvoju ideja i kreativnosti. Prve dvije godine uče se osnove, poput portreta i akta, ali smjer nije ograničen na tradicionalno slikarstvo. Po meni je takav pristup suvremen i dobar, jer dozvoljava istraživanje, slobodu i otvoren pogled prema svijetu i umjetnosti, te na koncu da svatko od nas pronađe i razvije svoj rukopis i stil ali i sebe kao umjetnika.
Koji je bio proces nastajanja radova koje predstavljaš u Klubu Zona? Jesi li već imala ideju, pa si je prijavila na natječaj, ili si imala već završene radove?
– Za vrijeme prijavljivanja na natječaj već sam imala gotove radove: knjigu ‘Splitsko groblje Sustipan’ i rad ‘Sjena’. Treći rad, ‘Autoportret’, nastao je tijekom ove akademske godine i također se referira na splitsko groblje Sustipan, koje me je i inspiriralo, te je njemu najviše i posvećena ova izložba.
Kroz sva tri rada naglašeni su osjećaji, a kako se najviše želim dotaknuti nasilja koje je provedeno nad starim splitskim grobljem, od tud i proizlazi moje suosjećanje iz kojeg se na koncu i provlače te dvije teme, prolaznost i iscjeljenje.
Otkud fascinacija teksturom i tekstilom, koja se naslućuje iz predstavljenih radova? Koji te mediji privlače i što želiš izraziti svojim radom?
– Zapravo moj rad nije zaokupljen samo teksturom i tekstilom, iako se možda trenutno tako čini. Kroz svoje dosadašnje umjetničko djelovanje koristila sam se različitim medijima – od crteža, slike, videa i fotografije, pa preko prostornih instalacija i izrazito materičnih radova (gips, žica, karamelizirani šećer, kaširani papir, tkanina…). Moj rad nije ograničen na samo jedan medij, već je otvoren, teži igri, eksperimentiranju i upoznavanju novoga. Propitujem različita ponašanja i stavove društva današnjice, te kako određeni postupci utječu na svijet općenito, na pojedinca, ali i na mene samu.
Kroz rad želim izraziti svoje mišljenje. Želim poslati jasnu poruku i težim kritici navodeći publiku na promišljanje. Smatram da je u mojem trenutnom radu najizraženija želja za monumentalnim, taktilnim i materičnim radovima. Također mi je vrlo bitan koncept, iako je možda najveći naglasak na procesu. Veliku ulogu igra i performativan dio za vrijeme samog procesa rada, u kojem se u potpunosti povezujem sa svojim radom, emocionalno, duhovno, psihički i tjelesno, i vrlo mi je bitna izdržljivost vlastitog tijela. Polazišna točka su prvenstveno vlastita iskustava i čista iskrenost. U trenutku kada je stvaranje rada završeno naboj stvaranja prestaje, a tek izlaganjem rad u potpunosti ispunjava svoj bitak jer teži tome da bude interaktivan, doživljen i živ među publikom.
Kako si se zainteresirala za splitsko staro groblje na Sustipanu? Možeš li reći nešto više o tom radu?
– S obzirom da često šetam uz more i po prirodi, tako sam otkrila i Sustipan. To mjesto me oduševilo svojom pozicijom i ljepotom, pogotovo kada Sunce zalazi. Kako sam primijetila ostatke trobrodne bazilike, crkvicu i slično, zainteresirala sam se za povijest mjesta, malo istraživala po internetu. Razgovarala sam s ocem koji je već bio upućen u cijelu situaciju, pa smo zajedno odlučili potražiti knjigu. Kada sam je pročitala, bila sam fascinirana ljepotom groblja, a istovremeno me duboko pogodio čin u kojem je cijelo groblje na neopisivo ružan način sravnjeno sa zemljom. Iako sam 2000. godište i nisam još ni postojala u to vrijeme, baš me emotivno dotaklo, i počela sam i previše suosjećati sa svom tom kulturnom baštinom, skulpturama, grobnicama, sa svim pobacanim kostima, ljudima čiji su članovi obitelji bili tu pokopani i svima onima koji su htjeli to spriječiti, a ipak nisu uspjeli.
Tako sam se zapravo odlučila za intervenciju na knjizi, kroz koju sam htjela prikazati nasilno brisanje povijesti grada Splita. Korektorom sam brisala sve dokaze da je na Sustipanu ikad postojalo groblje, a fotografije grobnica i skulptura prekrivala sam bolničkom trakom, kao istovremeno sakrivanje dokaza, ali i liječenje kulturne baštine.
Što za tebe predstavlja rad Sjene, i kako si se odlučila na tehniku rada?
– Rad Sjena prikazuje predmet dobiven na poklon od bake. Ovdje se radi o istovremenoj bliskosti, ali i distanciranosti u odnosu, te želji za njegovanjem istog tog odnosa u kojem je očita blokada u samoj komunikaciji. Ta blokada u meni je stvarala krivnju i žaljenje za nepokazanom ljubavi koja je tu, ali se čini kao da nije.
Upravo kao prethodno spomenuta ljubav, tako i ovaj rad ponavljanjem sjene predmeta pokušava uhvatiti i dokazati postojanje nečega što na kraju ne vidimo, samo možemo vjerovati da je tu, ili da je barem bilo tu.
Rad promatram kao neku vrstu terapije, više u smislu smirivanja vlastitih unutarnjih osjećaja krivnje, jer kroz samo djelo koje je posvećeno baki, ukazujem upravo na postojanje ljubavi prema njoj.
Ovdje nije nužan oprost i izlječenje odnosa jer se blokada u komunikaciji ne događa zbog lošeg odnosa i ne poklapanja karaktera već više zbog mirnih karaktera koji nisu skloni vođenju glavne riječi u samom razgovoru.
Kako rad prikazuje sjenu predmeta, tako sam se i odlučila za crteže u olovci. Osim što trag koji olovka ostavlja na papiru podsjeća na sjenu, omogućila mi je i brzo hvatanje sjene, ali i razigranost crteža koju sam postigla nježnim ali i agresivnijim pokretima ruke, dobivajući linije različitih debljina, smjerova i nijansi.
Dolaziš iz Metkovića – koje su, prema tvom iskustvu, prednosti života u manjem mjestu? Provodiš li vrijeme u Metkoviću?
– Malo mjesto daje osjećaj sigurnosti, toplinu doma i zaštitu obitelji. Provodim tamo svoje praznike sa svojom obitelji i napunim baterije za nastavak djelovanja. Umjetnicima je u mom gradu osiguran medijski prostor.
Zadovoljava li Split tvoje društvene i kulturne potrebe kao studentice? Vidiš li negdje mogućnost za poboljšanje?
– Zadovoljava u većoj mjeri, ali bi bilo dobro da ima više mogućnosti za napredovanje, izlaganje i gradnju karijere. Također bi bilo dobro kada bi se umjetnost, osobito suvremena umjetnost, mogla na neki način više približiti i onima koji nisu direktno u tom krugu, prvenstveno kroz obrazovanje, a onda i kroz izložbe, jer na kraju krajeva, ona i je tu da govori svima nama, a ne samo umjetnicima.
Izvor: Dalmatinskiportal.hr
