„Prvi sam snimio napad JNA na Dubrovnik, snimku su objavili CNN i BBC, bio je to dokaz svijetu što JNA radi. Utemeljio sam Maraton lađa, a kad sam lađom prošao La Manche, u Calaisu me dočekao Andrej Plenković. Družio sam se s Pierceom Brosnanom i naučio ga kako se pravi brudet.“
Milojko Glasović (73) vizionar je iz doline Neretve, cijeli život pun ambicioznih, često nezamislivih ideja koje je redom i ostvario. Otac je i idejni začetnik Maratona lađa, ali i jedini čovjek koji se dosjetio sa stotinama brodica napraviti Pelješki most, i to deset godina prije nego što je on konačno i završen. Njegova životna priča burna je i puna preokreta, kao dijete ostao je bez oka, prvi je koji je na Velesajam doveo magarca, prvi je kamerom snimio napad topovnjača na Dubrovnik, na cesti kod Slanog neprijateljski su ga avioni gađali raketama, družio se s Nedom Ukraden, Sašom Matićem, Tošom Proeskim, čak i s Pierceom Brosnanom, a školovao kod slikara Mladena Veže. Usto, Milojko kao majstor kamere snimao je i vjenčanja naših zlatnih rukometaša Slavka Goluže, Nikše Kaleba i Davora Dominikovića, a gdje su tek priče kako je s neretvanskom lađom prešao La Manche, Jadran, bio u Veneciji, Pragu pa čak i u New Yorku…
Kako ste ostali bez oka?
Imao sam osam godina, igrao nogomet u Pivčevoj kali ispred kuće. I jedan dječak, godinu dana mlađi od mene, nešto se naljutio, uzeo kamen i bacio ga prema meni. Pogodio me u desno oko… i otada na njega ne vidim. Da stvar bude gora, od rođenja, nasljedno od oca Stipe i djeda Jure, koji su također bili nagluhi, i ja sam slabo čuo. I danas, kad razmišljam što sam sve uspio nagluh i bez oka u životu napraviti, i sam se sebi čudim! Možda sam i zato bio toliko hrabar s kamerom u vrijeme rata jer kad bi mi snajperi pucali iznad glave, ja to ne bih ni čuo. I moram reći da nikad nisam patio zbog toga, čak sam to što slabije čujem smatrao dodatnom vrlinom u životu, jer nisam trebao slušati svašta, već samo što sam htio (smijeh). Možda sam zbog toga i malo introvertiran u životu, ali i pun ideja. Otac je bio na Bleiburgu, bilo je to osam godina prije nego sam se ja rodio, i u rukama mu je umrlo neko dijete. Dijete se zvalo Milojko. I on se zarekao da će svome sinu dati isto ime. I kad sam se rodio, već se unaprijed znalo kako ću se zvati. Milojko.
Što je radio otac, iz kakve ste obitelji potekli?
Stipe je bio dobričina, vrhunski mehaničar, vrlo cijenjen, a radio je cijeli život u tvrtki PIK ‘Neretva’ Opuzen. Kako je slabije čuo, a popravljao je strojeve, to je radio s intuicijom, tvrdili su u to doba da je bio najbolji mehaničar u firmi. Čak je toliko volio raditi u radionici, da mu je mama Nevenka jednog dana na posao donijela – krevet! Da ima gdje spavati… Susjede je zamolila da mu krevet prevezu na prikolici traktorom i donijela mu u tvrtku. Nažalost, kao mlad ostao sam bez majke, taman kad sam postao punoljetan, nje više nije bilo… Najstariji sam u obitelji, imam brata, sestru i polusestru.
Po čemu pamtite majku?
Nije imala velike škole, a prodavala je na zagrebačkom Dolcu voće iz doline Neretve, lubenice, breskve, grožđe… Putovala bi iz Opuzena, u to doba, vlakom preko Sarajeva do Zagreba, a put je trajao i do 14 sati. Tijekom ljetne sezone voće je prodavala u Hvaru, bila je jako radišna. Kasnije će mi njezine prijateljice reći, nakon što sam u centru Opuzena sagradio kuću i napravio puno zapaženih projekata, ‘Nevenka bi bila sretna da sve ovo vidi…’
Poznata je priča da ste doveli magarca na Zagrebački velesajam sredinom osamdesetih, o čemu se radilo?
Bio sam oduvijek pun ideja. I karijeru sam počeo kao nastavnik, imam zvanje nastavnika likovnog odgoja, ali nakon što sam kratko radio u školi, zaposlio sam se kao i otac u PIK ‘Neretvi’, kao dizajner i u marketingu. Jedne smo godine u Zagreb, na Velesajam, na kojem smo predstavljali rad naše tvrtke u kojoj je radilo više od 3500 ljudi, a bili smo poznati po koncentratu rajčice i travarici, poveo i magarca. Magarac se zvao Đimi, a s njime je išao i moj prijatelj Slave. Kako bi Slave u Zagrebu svirao gitaru i pjevao, rekao bi ‘Đimi lijevo’, i magarac bi išao lijevo, pa bi rekao ‘Đimi desno’, a on bi otišao desno. Posjetiteljima je to bilo toliko interesantno i atraktivno, da je naš štand u Paviljonu 1 bio apsolutni hit. Prodali smo u dva dana sve zalihe koje smo donijeli iz te najveće poljoprivredne tvrtke u kraju, a redovi su za naše vino bili i po 200 metara.
Naljutili su se u Zagrebu zbog magarca Đimija?
Nisam znao zašto me direktor Velesajma zove u ured. Uđem ja, a on pita: ‘Jeste li vi Milojko Glasović?’ Ja kimnem glavom, a on mi pruži ruku i zagrli me. Pa kaže: ‘Svaka čast vama i magarcu, pa promet na Velesajmu ove je godine narastao 30 posto zahvaljujući vama! Svi su čuli za magarca, dolaze sa svih strana, spasili ste nas.’ Jednom smo se na sajmu u Ljubljani vozili autićem za golf i po cesti ljudima točili vino iz bukare. Zaustavio nas policajac, pa i on s nama popio! Kolege koji su radili marketing u velikim tvrtkama hvalili su me kasnije godinama kako sam s nula dinara potrošenih na reklamu, naspram njihovih uloženih milijuna, samo s jednim magarcem napravio toliku reklamu.
Studirali ste kod slavnog slikara Mladena Veže, diplomirali na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, čega se sjećate iz tog doba?
Sjećam se da sam propustio koncert Rolling Stonesa, a bila su dva zaredom, dan za danom. Prvo u ponedjeljak, pa u utorak u Domu sportova. I ni na jednom nisam bio.
Zašto ste propustili koncert Stonesa?
Nisam imao novca za kartu! Nisam nacrtao dovoljno portreta (smijeh). Kako bih se prehranio u metropoli, crtao sam portrete olovkom. I često bi mi dolazili ljudi u moju studentsku sobu broj 2 u prizemlju studentskog doma u Šarengradskoj ne bi li ih portretirao. I tako sam preživljavao. Imao sam i dva susjeda iz Ljubuškog, braću Mirko i Slavka Pandžića, koji nisu voljeli jaja, a imali su ih punu sobu. Slali su im njihovi… I onda sam ja kupio mikser i svaki dan bih imao palačinke u šatou ili žbaćena jaja na meniju! Na katedri sam upoznao Amerikanca Mikea Tomažina, djed mu je bio iz Tribunja, i pomagao mu da uči. Prevodio mu svaki pojam s hrvatskog na engleski. I tako sam i ja, koji u školi nisam bio bogzna kakav đak, znao sve! Jer, pomažući prijatelju, učio sam i ja. Prošli smo svaki ispit iz prve! Na kraju, kad sam u Opuzenu susreo svoju razrednicu iz gimnazije u Metkoviću, zvala se Duška Romović, ona me pitala: ‘Milojko, a što si ti upisao, jesi li uopće što?’, a ja sam izvadio indeks iz džepa, slučajno sam ga imao kod sebe jer sam išao po neke papire za kredit u općinu, i rekao: ‘Oprostite, profesorice, ali mi smo sad kolege’ pa joj pokazao sve redom četvorke i petice s Pedagoške akademije u Zagrebu. Nije mogla vjerovati.
Vratimo se na Mladena Vežu, koliko vam je pomogao čovjek koji je stvarao sedam desetljeća i koji je itekako ostavio trag u modernoj hrvatskoj umjetnosti?
Mladen Veža bio je susjed iz Brista. Mi bismo se šalili da nas zanimaju samo slike i jegulje! Pomogao mi je pri upisu na Pedagošku akademiju, jer sam s upisom kasnio mjesec i pol, te me naknadno primio, što zahvaljujem dragoj Danici Noli, koja mi je pomogla. Sjećam se jedne vježbe kad mi je Veža rekao da moram nacrtati sunce. Uzeo sam tvrdi hamer, pripremio tople boje, crvenu, žutu, narančastu, i počeo ih nanositi na papir. I to debelo, u pet-šest slojeva. Na kraju sam uzeo žilet i strugao po tome, na hameru su nastali krateri od boja, kao vulkani, i onda sam napokon uzeo škare i napravio krug. Uzeo sam svijeću i zapalio rubove papira i to sve zalijepio na sivu podlogu.
Kako je Veža reagirao na rad mladog umjetnika?
Donesem ja rad Veži, i kaže on meni: ‘Milojko, gdje si to vidio, otkuda ideja?’ Velim ja, nisam ja to nigdje vidio. A on inzistira: ‘Ma mora da si ti to već negdje vidio.’ A ja opet: ‘Nisam!’ Na kraju je on taj moj rad odnio kući! Nisam siguran da ga je objesio i na zid (smijeh).
Koji su autori na vas ostavili trag? Koga od naših slikara najviše cijenite?
Vidite, bio sam u Louvreu, u muzeju Van Gogha u Amsterdamu, išao sam vidjeti Michelangelova Davida u Firenzu… i moj je zaključak da je nepotrebno čekati četiri ili pet sati u redu ne bi li čovjek vidio, recimo, Mona Lisu. To možeš vidjeti i u katalogu! Slika je slika, iako sam ja nastavnik likovnog odgoja. No vrijedi vidjeti, recimo, Rodinov kip! To se u katalogu ne može doživjeti. U umjetnosti cijenim realizam više nego apstrakciju, volim Zvonimira Mihanovića i njegove hiperrealistične prikaze Dalmacije, kao i Edu Unkovića, koji ide njegovim stopama. Po meni realistične slike traže tehniku, autor zaista mora biti majstor u kistu, što nije slučaj s apstrakcijom.
Televiziju TV Opuzen osnovali ste u svom boravku i kamerom ste snimili prvi dokaz da je Dubrovnik napadnut, o čemu se radilo?
U Opuzenu sam sredinom osamdesetih bio jedan od osnivača Video-informatik kluba, koji je bio među prvima u tadašnjoj državi, a 1987. godine osnovao sam Televiziju Opuzen, odnosno TVO. I ta je televizija, u kojoj sam bio itekako aktivan na terenu s kamerom iako sam bio direktor, ostavila veliki trag emitirajući događanja u dolini Neretve, od Opuzenskog lita, Melodija hrvatskog juga itd… No posebnu smo ulogu imali u Domovinskom ratu. Poznato je da sam snimio napad topovnjača na Dubrovnik 1. listopada 1991. te se nekako živ uspio izvući iz okruženja neprijatelja oko Slanog. Svi veći svjetski mediji objavili su moje snimke, od BBC-ja, CNN-a, SKY-a i ostalih TV kuća, a upravo su te snimke u tih nekoliko dana bili jedini dokaz da je Dubrovnik zaista napadnut. Srećom, imao sam dobru ekipu.
Sjetite se tog prvog dana opsade Dubrovnika, što se točno događalo?
U Renaultu 5 krenuli smo nas trojica s TV Opuzena prema Dubrovniku jer smo čuli da su u Slanom neprijateljski brodovi. Vozio je Mirko Odak, a s nama je bio i Miro Vidović. Došli smo do Slanog vozeći se po okolnim cestama ne bi li nas brda zaštitila od topovnjača koje su bile na moru. U Slanom smo sreli kolegicu Heni Erceg s HTV-a, koja nam je rekla da je Dubrovnik napadnut. Rekao sam: ‘Dečki, idemo za Dubrovnik’, a svi su me odgovarali i govorili: ‘Jesi lud, pa tamo se puca?’ A ja im rekao: ‘Pa idemo snimiti to pucanje!’ Nekako sam nagovorio svoje da krenemo i došli smo do Mokošice. Moji su ostali tamo, a ja sam krenuo prema ACI marini i kamerom MCS na VHS snimio kako gađaju trafostanicu u Komolcu i crkvu koja je iznad njega, tog su dana napali i naselje Bosanka te telekomunikacijske objekte s ciljem potpune izolacije grada. I u tom su trenutku s brda snajperi počeli pucati prema meni, a ja sam prvi put opsovao, što se i na snimci koja je išla na televiziji čulo.
Što ste točno opsovali u eter?
‘Pičku materinu, što gađaju!’ Možda i zbog slabijeg sluha nisam čuo da su pucnjevi toliko blizu mene. Kad sam se vratio do svojih, oni su već bili toliko uzrujani i uplašeni, jer se natrag preko Slanog magistralom više nije moglo. Nekako smo se preko unutrašnjosti vratili kući i tu sam snimku poslao HTV-u, a interesantno je da sam na njoj povećao logo TVO, naše opuzenske televizije, pa se on vidio na svim svjetskim televizijama. Bio je to, dakle, dokaz da je Dubrovnik napadnut.
Jeste li još negdje kao kamerman mogli izgubiti glavu? Tih su mjeseci već stradali Gordan Lederer u Kostajnici, Žarko Kaić u Osijeku, a nekoliko dana kasnije stradao je u Dubrovniku i Pavo Urban…
Gledajte, gdje god se pucalo, mi smo išli snimati. Sjećam se kako sam s Mirom Vidovićem u svojoj plavoj Diani, a koja je bila u to vrijeme rata prepoznatljiva u kraju jer sam njome išao po fronti, vozio kroz Zamaslinu, mjesto pokraj Stona. Iznad nas prolazio je avion koji je raketirao otok Šipan te je, videći dvojicu u automobilu, pustio bombu i na cestu. Eksplodirala je 50 metara iza automobila! Glavu smo mogli izgubiti i na aerodromu u Mostaru, u koji sam ušao prije naše vojske te snimao što su sve ostavili, od stotina krmača do ostalog oružja. Kad sam došao do aviona Galeb, moj mi je kolega Edo Glaviškić rekao: ‘Milojko, molim te nemoj ulaziti u avion!’ I ja sam snimio sve okolo i nećkao se. Na kraju nisam ušao u vojni avion iako sam stajao ispred vrata, da bi kasnije doznao da je bomba kašikara bila na najlonu na ulazu. Sva sreća da nisam ulazio, kako sam lud i želio sam sve snimiti, mogao sam izgubiti glavu. Hvala Edi! Snimio sam više od 250 VHS kaseta ratnog materijala. Sudjelovao sam i u ‘Konvoju Libertas’, gdje smo u ime ljudi iz Opuzena i doline Neretve dovezli znatnu humanitarnu pomoć gradu Dubrovniku.
Gdje ste upoznali suprugu? Ona je sigurno u to ratno doba bila u brizi…
Istina, nije joj lako sa mnom punim ideja, a sve jedna luda od druge, a gotovo nikad me nema kod kuće. Moja Dragica je iz Krvavca. Sretan sam što je imam! Živjeli smo kao mladi u istoj zgradi u Opuzenu, bili smo susjedi. U prvom je redu veliki borac, sjajna majka, a naše unučice Mariju, Martu, Ninu i Paulu voli više nego išta! Srećom, unučice nemaju problema sa sluhom, a najsretniji smo kad svi odemo na kupanje! I mojoj Dragici život nije bio lak, ostala je udovica kao mlada s jednogodišnjom bebom, prvi suprug preminuo je od leukemije, sedam je godina nosila crninu. I zatim smo se nas dvoje vjenčali i otada smo nerazdvojni. Treba to izdržati, svaka čast mojoj Dragici, ali i mojima Ivani i Maksimu!
Vi ste napravili ‘Pelješki most’ deset godina prije nego što je napravljen ovaj pravi, današnji. Kako ste se toga dosjetili?
Do ideje je došlo u jednoj pizzeriji pokraj katedrale na Korčuli, gdje sam s Dragicom sjedio na večeri s Emilom Brčićem iz ekipe Žrnovski Galijoti, koji se žalio kako dugo putuju kad se vraćaju s Maratona lađa na Korčulu i da moraju prijaviti vesla u Neumu, pa to traje. Pa krenu na trajekt, pa zakasne na brodu… I kažem ja: ‘Emile, hoćeš most?’ I on veli: ‘Hoću’. I kažem ja njemu: ‘Uhvati ti Korčulu, a mi ćemo dogovoriti područje Pelješca, ali i od Slanog do Makarske. Mobilizirat ćemo sve brodice koje su na raspolaganju pa ćemo Pelješki most napraviti brodovima’, a cilj nam je da možemo kutiju dingača prenijeti s Pelješca na Komarnu, i da nema carine! I tako smo krenuli… dogovorili kako ćemo zajedno 9. rujna 2012. u 9 sati ujutro od brodica napraviti – most. Uz nas pomagala je i braniteljska udruga Zavjet. Uzeli smo konop dug 2400 metara, današnji je most također dug 2404 metra, te ga povukli od Komarne do Brijeste. Zategli smo konop i za njega su se vezale stotine brodica. Projekt se zvao ‘Bilo naroda, gradimo most’. I bilo znači – srce naroda, želja naroda! I to deset godina prije dovršetka mosta kakav danas znamo. Bile su stotine brodova, od neretvanskih lađa, jahti, gajeta, leuta, pasara… Ja ponosan, srce mi puno. Na kraju, mislim kako je i to bio motiv i poticaj našim političarima i građanima da se konačno i završi gradnja Pelješkog mosta.
Jeste li bili pozvani na otvaranje Pelješkog mosta deset godina kasnije?
Nisam. Zaboravili su me… Nema veze.
Okrenimo se vašem životnom djelu – Maratonu lađa. Otkuda ideja?
Nakon Domovinskog rata nastojao sam dati doprinos u razvoju društvenog života, ali i kulturnog i sportskog, u svojoj dolini Neretve. I tako sam 13. rujna 1998. godine ostvario dugogodišnju ideju i organizirao, kao prvi direktor, prvi Maraton lađa na Neretvi. Razmišljao sam, prvenstveno, što bismo mogli emitirati na našoj Televiziji Opuzen, da imamo zabavan program… Došla je ideja da se održi utrka s neretvanskim lađama između lokalnih ugostitelja i glazbara. Ali, utrka u kojoj će se voziti na vesla! I napravili smo je, bila je duga svega 500 metara… To se sve odvijalo prije rata, a zatim sam deset godina razmišljao kako bih organizirao zaista pravi maraton. A znate što mi je najviše pomoglo? Supruga Dragica i ja bili smo sjajan tandem u snimanju vjenčanja. Stotine svadbi smo snimili, upoznao sam mnogo ljudi iz svih ovih mjesta. I skupio sam jednog, drugog, sedmog, osmog… Maraton lađa nisam mogao napraviti sam!
Koliko je lađa u tom trenutku 1998. godine bilo u funkciji na Neretvi?
Možda osam ili devet lađa koje su bile mobilne. No dogodilo se čudo, ljudi su počeli stare neretvanske lađe vaditi iz mulja, one koje su i po 20 godina bile u mulju, te ih obnavljati. Priključila se i ekipa iz Komina… tako da je na prvom maratonu bilo čak 18 lađa. Imao sam tada 45 godina, prvu utrku osvojio je Rogotin, a drugu ekipa iz Komina.
Kada predsjednik postaje pokrovitelj Maratona lađa?
Naša susjeda Vjera Šuman iz Komina, tada glasnogovornica Stipe Mesića, dovela je predsjednika na treći Maraton lađa 2000. godine… Mesić je volio dolaziti na Neretvu, kao i svi drugi nakon njega… Ivo Josipović, Kolinda Grabar-Kitarović, danas Zoran Milanović. Pa čak i premijer Andrej Plenković prije nego što je postao premijer, dolazio je kao gledatelj.
Kako ste upoznali današnjeg premijera Andreja Plenkovića?
Kad smo neretvanskom lađom 26. lipnja 2009. godine veslali preko La Manchea… veslali smo od Dovera do francuskog Calaisa. U to je doba Andrej Plenković radio u Parizu kao zamjenik veleposlanika Mirka Galića. I upravo nas je Plenković dočekao u Calaisu kad smo nakon tri sata vožnje doveslali do obale. Sreli smo se i u Bruxellesu… Sretali smo se više puta i svaki put bismo se vrlo srdačno pozdravili.
Ima li takve utrke gdje drugdje na svijetu?
Nema! A nema i zbog same činjenice da je neretvanska lađa jedinstveno plovilo koje plovi samo našim krajem.
Maraton lađa dogodine slavi 30. obljetnicu, što smatrate da je donio u proteklom periodu našem društvu?
Povezao je, kao nitko prije, sjever i jug Hrvatske. Kontinent i more. Činjenica je da se niz kontinentalnih ekipa, od Bjelovara, Vinkovaca, Đakova, Slavonskog Broda, Siska, Zagreba itd… uključio u priču. I onima s kontinenta taj je maraton ušao u vene, a to je garancija dugovječne tradicije naše manifestacije. U maratonu je u dosadašnjih 28 godina sudjelovalo 150 različitih ekipa iz pet zemalja. Sretan sam što ove godine na Maratonu žena imamo čak 19 ekipa! I to je veliki uspjeh. Danas priču vode mladi, a ja sam počasni, doživotni predsjednik Maratona lađa.
Veslali ste lađom i preko Jadrana, po Veneciji, francuskim gradovima… u Pragu, pa čak i u New Yorku. O čemu se radi?
Neretvanska lađa u New Yorku još je jedan podvig, samim time što je lađa došla na američko tlo. Veslali smo oko Manhattana 51 kilometar, i to po lošem vremenu, kiši, na valovima, jakim strujama, ali koliko god teško bilo, još smo više ponosni! U SAD-u smo bili lani krajem svibnja… U New Yorku je ekipa s radija Croatian Online čak i napravila muzej neretvanske lađe. A lađari su, ponosan sam, bili i na Times Squareu!
Je li istina da se i sam James Bond zainteresirao za neretvansku lađu?
Jest! Dame lađarice vodio sam u Francusku, Veneciju, Zagreb, Stari Grad… a kad smo bili u Starom Gradu, tamo je na naš štand došao sam James Bond, odnosno Pierce Brosnan, koji je u to doba s Meryl Streep na Visu snimao film ‘Mamma mia’. Šalio se s nama, počastili smo ga neretvanskim brudetom od jegulja i žaba. Bio je ugodno društvo, najviše ga je zanimalo na koji se način kuha brudet, a to je moja omiljena tema jer svoj brudet promoviramo kamo god putujemo.
Koga ste u karijeri još poznatog sreli, poznato je da ste kao video-majstor sudjelovali na nizu koncerata?
Radio sam deset godina koncerte u sarajevskom Clubu Aqua… Samo sam sa Sašom Matićem dočekao u toj diskoteci na pozornici čak šest novih godina. Videozidove sam radio u cijeloj Bosni, a na pozornici bio s Leb i solom u Tuzli, snimao sam niz koncerata Toše Proeskog, Severine… a Dino Dvornik mi je obećao, godinu dana prije nego što je otišao, da će doći na Maraton lađa i da će biti kormilar! Družio sam se i s Nedom Ukraden…
Što se dogodilo s Nedom Ukraden?
Konobar je donio Coca-Colu meni i njoj, ja sam svoju natočio u čašu, nastavili smo razgovarati, a njezina se ispraznila. Nakon dva sata ona je konačno rekla: ‘Mislila sam da si džentlmen i da ćeš mi ti natočiti’… pa smo se oboje smijali.
Kako ste se družili na snijegu s Novim fosilima?
Poznavao sam ih iz doba kada sam organizirao turneje brodom i izbore za Miss ljeta na Jadranu… pa smo se sreli na skijanju u Kobli, mjestu u Sloveniji. Marinko Colnago i Vladimir Kočiš Zec, kad su me vidjeli kako skijam, prozvali su me ‘Dalmatinski Ingemar Stenmark – na skijama opasan za sebe, ali i za ostale!’ Bolje je meni da se ja držim Neretve i lađa…
Otkrijte nam svoju najnoviju ideju, što je sljedeće u planu?
Volio bih da lađa ode skroz do Ognjene zemlje, na sam jug Magellanova prolaza, u Punta Arenas, grad koji su osnovali Hrvati, posljednji grad prije Antarktike. To će biti najteže organizirati od svega što sam dosad radio, sigurno neće biti lako, ali imam snage. Želim da neretvanska lađa ode na kraj svijeta! Uvjet je da se lađa izgradi – tamo.
I tu ćete stati?
Bit će još ideja, past će meni još štošta na pamet (smijeh), možda već sutra. Tako je bilo, i bit će…
Razgovarao Srđan Hebar glavna
fotografija Ivo Čagalj/Pixsell
Izvor: Večernji list
