Osnivanje galerije je samo nastavak onoga što smo zajedno ovdje počeli 2003. u našem vrtu, tu je sjedište naše Udruge En Face i atelieri
Ljubitelje likovne umjetnosti ovih je dana obradovala vijest da je u Širokom Brijegu otvorena privatna neprofitabilna Galerija suvremene umjetnosti „nv“. Razgovarali smo s osnivačima Galerije,bračnim i umjetničkim parom, akademskim kiparom Nikolom Vučkovićem i akademskom slikaricom Draganom Nuić Vučković, profesorima na ALU Široki Brijeg.
Što Vas je potaknulo na takav plemenit čin?
–NIKOLA: Osnivanje galerije je samo nastavak onoga što smo zajedno ovdje počeli 2003. u našem vrtu, tu je sjedište naše Udruge En Face i atelieri. Galerija je novi izazov, mogućnost drukčijeg djelovanja i novih aktivnosti.
DRAGANA: Htjeli smo proširiti Nikolin atelier, ima tu mnogo drvenih skulptura koje su prezimljavale u vrtu, te je Nikola osmislio i galerijski prostor, a ideja nam se oboma sviđala od početka.
I ranije ste poduzimali neobične korake u popularizaciji umjetnosti – sjetimo se projekta izložbi „Privatno i javno“?
–NIKOLA: Izložba „Privatno i javno“ dogodila se ovdje spontano 2003. nakon čega smo osnovali i En Face. „Privatno i javno“ traje evo već 17 godina, ona je od početka bila usmjerena na promoviranje mladih, ali su joj na vrijednosti i prepoznatljivosti pridonijela sudjelovanja renomiranih umjetnika iz BiH i Hrvatske koji su time podržavali naš projekt.
DRAGANA: Izložba je zadnjih 6 godina gostovala po vrtovima naših prijatelja od Širokog Brijega, Mostara, Čapljine, Gorice, Čitluka i Metkovića, jer je vrt bio pretrpan Nikolinim skulpturama. Sada bi se trebala ponovno vratiti ovdje gdje je sve počelo i gdje je, kako kažu naši stalni posjetitelji, uvijek bilo najljepše.
Kako je proteklo otvorenje ? Nezaobilazna je bila izložba grupe En Face?
–NIKOLA: Otvorenje Galerije prošlo je s dobrom posjetom, slali smo pozivnice i sve je bilo spontano i vrlo ugodno. Galeriju smo otvorili izložbom En Face, to je bilo, kako ste kazali, nezaobilazno.
Koliko dugo već djeluje ta umjetnička skupina kojoj ste osnivači ? Što je ostvarila tijekom dugogodišnjeg rada?
–NIKOLA: En Face sam osnovao ovdje 2003. s Draganom i prijateljem Vladimirom Mikulićem Vavom, slikarom autodidaktom iz Širokog Brijega. Ta skupina imala je oko 30-ak članova, većinom naših bivših studenata sa ALU, bili smo vrlo aktivni, izlagali po Hercegovini, organizirali tematske izložbe, sve smo radili sami. Htio sam od početka da ti mladi ljudi koji su nakon studija ostajali ovdje u malim sredinama budu aktivni, da se redovno izlaže i prati napredak stvaralaštva, da se ne izgube u nekim sporednim poslovima, bio sam pokretač tih aktivnosti zajedno s Draganom, bio sam entuzijast. Velika je to skupina bila, zahtijevala suradnju svih, ali i kvalitetu u radu. Nije potrajalo, ali se nešto stalno događalo. Mi nismo bili ni na čijem proračunu, te smo se registrirali kao Udruga građana s manjim brojem članova 2006.
DRAGANA: Da, kao ULU En Face ostvarili smo 32 izložbe s manjim brojem članova jer je lakše bilo sve organizirati. Izlagali smo u ozbiljnim galerijama u BiH i Hrvatskoj. Danas nas je 14 redovnih članova i svi smo na neki način povezani izvan Udruge. En face stoji kao organizator izložbe „Privatno i i javno“, a istoimene nagrade za mlade autore također dodjeljuje ULU En Face. Ja uvijek kažem da je En Face Nikola, on je od početka bio pokretač svih ovih događanja i ostvarili smo mnogo zahvaljujući najviše njemu.
Vi ste, Nikola, rođeni u Metkoviću, no živite i radite u BiH. Kako je tekao Vaš životni i umjetnički put?
–NIKOLA: Rođen u Metkoviću, odrastao uz Neretvu, Školu primijenjenih umjetnosti završio u Splitu, diplomirao kiparstvo na ALU u Sarajevu 1980. i vratio se u Metković, jedini umjetnik željan slobode i stvaranja, i nije bilo lako. Imao sam kasnije dobar i zahvalan posao u Gradskom kulturnom središtu, a došao sam na ALU u Široki Brijeg 2006. po pozivu svoje profesorice pokojne Nade Pivac i evo me još tu. Ovdje sam stvorio neka od svojih najboljih djela, dobivao nagrade…redovni sam profesor kiparstva, volim raditi sa studentima, u mnogo stvari sam se jako razočarao, ali me to ne sprječava da evo ,primjerice, otvorim svoju galeriju i da ostanem ovdje.
DRAGANA: Rođena sam u Ljubuškom i brzo smo odselili u Metković gdje sam se školovala, imala kreativan likovni odgoj od vrtića do nastave umjetnosti u srednjoj školi. ALU sam završila u Zagrebu gdje sam odselila s obitelji. Nakon studija vratila sam se sama u Široki Brijeg gdje je moj otac prije napravio malu kućicu koja je odredila cijeli moj život. Nikolu sam poznavala ranije iz Metkovića, bio mi je veliki uzor, i onda smo se ponovno sreli na mojoj izložbi ovdje, vjenčali se, vratili u Metković na dvije godine. Njemu je poziv za posao na ALU bio izazov, a ja sam ostala bez norme u školi u Metkoviću kada se satnica likovne kulture smanjila na 1 sat. Radim u širokobriješkoj Gimnaziji, obožavam svoj posao, na ALU sam vanjska suradnica i izvanredna profesorica. Naša kućica je postala zajednički prostor za življenje i stvaralaštvo, Nikola mi je bio vrlo strog i zahtjevan mentor. Za sve moje umjetničke uspjehe i napredovanja on je najzaslužniji. Kao i za rast naše kućice, ateliera i sada galerije.
Kako biste Vi, Nikola, opisali, riječima formulirali, svoj umjetnički prosede?
–NIKOLA: Dadaistički…
Isto pitanje i za Vas, Dragana…
–DRAGANA: Prepuštam se intuiciji, materijaliziram svoje viđenje svijeta oko sebe koji uopće nije nimalo bajkovit.
Kako živi likovna scena u BiH?
–DRAGANA: Ne znam baš može li se govoriti o nekoj zajedničkoj likovnoj sceni BiH, ta je „scena“ rascjepkana kao i samo društvo. Ima i bilo je dobrih umjetnika, imamo u BiH velike tradicionalne izložbe primjerice u Sarajevu, ali bez potpore nadležnih institucija za kvalitetne projekte i pojedince, ne može egzistirati ni likovna scena. Izgubljene su sve vrijednosti, pa se to odražava i na umjetnost, na školstvo…
Kakve vremenski bliske likovne događaje planirate prirediti u Galeriji?
–NIKOLA: Galerija je neprofitabilna, imamo dobar umjetnički savjet i planiramo raditi samostalne i skupne izložbe renomiranih umjetnika iz BiH i Hrvatske, povremeno i mladih čije stvaralaštvo zadovoljava naše kriterije. Uglavnom samostalni smo, sami se financiramo i meni je želja nastaviti raditi ono što mislim da je najbolje, što je zanimljivo, drukčije, što izlazi iz okvira građanskog ukusa.
I na kraju, znatiželja mi ne da mira da svoje sugovornike često ne upitam:što rado čitate? Koju glazbu slušate?
–DRAGANA: Iskreno i ne čitam puno u zadnje vrijeme, osim stručnih tekstova koje nalazim na internetu, trenutačno o moždanim sinapsama. Glazbu jako volim, različite žanrove, učenici su mi snimili glazbu za auto, većinom ono uz što sam odrastala, zvuci 80-ih.
NIKOLA: Opuštam se uz heavy metal često. Na stolu mi je Pessoa, a evo vratio sam se i Proustu.
Što Vam znači umjetnost u Vašem životu?
–NIKOLA: Umjetnost čini smisao uzdignut iznad svakodnevice. Teško mi je shvatiti ljude koji ne razumiju i ne vide da je u umjetnosti temelj ljudske egzistencije.
DRAGANA: Dijelimo isto mišljenje.
Razgovarala: Vesna Hlavaček
Izvor: Dnevni kist
