Razgovaramo s našim Metkovcem, fratrom i svećenikom fra Domagojem Volarevićem. Povod za razgovor bila je nedavna obrana njegove doktorske disertacije.
Možete li nam u par riječi ispričati svoj put od djeteta koji sebe vidi kao budućeg fratra, pa naposlijetku i do doktora znanosti.
Sve započinje od dječačke želje, po uzoru na naše župnike, postati svećenikom. Većinu dječaka i momaka u toj dobi, a koji su privrženiji župi, fascinira, pa potom i vuče nekakva početna želja: govoriti i slaviti misu. Od izražene želje župniku pa do Sjemeništa, u mome slučaju konkretno u Sinju. Glavnina života u Sjemeništu vezana je uz Franjevačku klasičnu gimnaziju te uz produbljivanje i čišćenje one inicijalne želje. Iako je već želja govoriti misu, bila jedan životni izbor, nakon mature u GImnaziji dođe prvi pravi životni izbor. Naime kandidat u sjemeništu ne mora krenuti nužno za fratra, franjevca, svećenika. Mladićima te dobi pomalo izviru bitna pitanja kamo usmjeriti život. Dakle pitaš se želiš li postati fratar ili imaš neki novi put. Ja sam se odlučio da želim biti franjevac, svećenik. Krenuo sam u novicijat na Visovcu – godinu kušnje u franjevačkom redu. Da se razumijemo, otkrivajući sve ljepote ali i zahtjeve franjevačkog poziva, ona početna želja, ne toliko splasne koliko ulazi u realni svijet, gdje se čovjek detaljno preispituje. Tako dolaze česta pitanja pa i nedoumice: nisam ni ja u toj početnoj fazi, nakon što sam upoznao mnoge prednosti i poteškoće odmah bio siguran da ću biti fratar. Ipak nakon novicijata počinje studija teologije. Stvari se sve više spuštaju na neku realnu razinu, sve više izlaziš iz oblaka svojih želja. Iako ni studentski život nije realno stanje izazova koji svakoga čekaju u životu, ipak se čovjek pomalo pripravlja. Stvari se sliježu. Dosta ljudi misli da je ovaj općenito svećenički poziv nekakav nadnaravan svijet. Ipak jednostavnim riječima, to je jedan uobičajeni život u kojemu se –mnogima začuđujuće, a i spektakularno – kao i kod svih čak plaćaju režije i sve ostalo… J Diploma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, aatvara jedno poglavlje života, ali otvara drugo.
Što je uslijedilo poslije fakulteta?
Poslije završenog fakulteta Uprava Provincije šalje me u Knin za župnog vikara. Pomalo ulaziš i navikavaš se na župski, odnosno pastoralni život. Onako na prvu to se može pretvoriti i u kolotečinu koja može biti jako opasna. Ne zanemarujući pastoralni rad, pogotovo s mladima, ipak je negdje uvijek u meni postojala želja za daljnjom formacijom. Budući da Uprava Provincije redovito gleda potrebe Provincije, izrazio sam tu želju Upravi. Uskoro sam i pitan da li imam volje za studij u Rimu. Moj je odgovor bio, naravno, dapače! Time je počeo još jedan daljnji, franjevački i svećenički izazov i proces formacije.
Opet izazov. Kako ste se snašli u Rimu?
Počneš se polako privikavati. Ispočetka najveći problem nije bio problem u Rimu kao gradu, tj. novom gradu, čak velegradu koji je stanovništvom veći od Hrvatske. Najveći problem ispočetka jest jezik. Došao sam tamo, sa skromnim znanjem talijanskog, tako da je praktično sve počelo od nule: studij koji je bio specijalistički usmjeren. Narano sve pomalo, tečaj po tečaj i krenuo je i studij. Prvi semestar je bio daleko najteži, dok nije probijen led. Ispočetka sam samo učio jezik. Objektivno osnovnu komunikaciju na talijanskom naučio sam za nešto manje od pola godine. Ipak kasnije je trebalo ulaziti u neke detalje, a neki talijanski gramatički detalji čak su složeniji od njemačkih. S usavršavanjem jezika krenuo je i poslijediplomski studij Liturgike. Uobičajen tijek studija u Rimu traje obično pet do šest godina.
Ostali ste pet godina u Rimu?
Nisam. Zbog potrebe na katedri na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu iz Rima sam se vratio nakon četiri godine te nastavio raditi doktorat u Hrvatskoj. Malo je to teže i izazovnije jer je bilo potrebno uskladiti obveze u Provinciji, posao na Fakultetu sa samim pisanjem doktorske disertacije, a disertacija dobrim dijelom uključuje i proučavanja arhiva i knjižnica. Mogu reći da sam gotovo svaki dan barem ponešto radio na doktoratu. Bilo je dana kad bih radio niti pola sata, a s druge strane bilo je i dana kad sam radio i do pet sati ukupno pa i više. Kroz jedno pet i pol godina sav taj posao doveden je do kraja.
Obranili ste doktorat na koju temu?
Tema doktorata je bila „Cantatorium et Sacramentarium Sibecinense“ odnosno „Šibenski kantatorij i sakramentar“, srednjovjekovni kodeks, knjiga, koji se čuva u samostanu sv. Frane u Šibeniku. Radi se o knjizi za misno slavlje preteči nekih današnjih liturgijskih knjiga koje svećenici redovito koriste na euharistijskim slavljima. Kodeks koji sam ja obrađivo nastao je polovinom 11. stoljeća te je najstarija knjiga toga tipa na području južne Hrvatske.
Fra Domagoj, gdje se vidite za pet godina?
Za pet godina pa i za cijeli život uvijek sebe vidim prvenstveno kao fratra, franjevca i svećenika, što je moj temeljni poziv. I dalje ću ako Bog da, predavati na fakultetu i sudjelovati u znanstvenim projektima, ali nikako ne mogu zapostaviti franjevački i svećenički dio svoga života. Tu uvijek postoji rad i pomaganje svećenicima na župi, a tko zna, možda i preuzmem koju župu ili nešto slično u pastoralnim oobvezama, koje su sve veće, a kandidata, odnosno samih svećnika i redovnika nažalost sve manje.
Hvala Vam puno što ste izdvojili Vaše vrijeme za ovaj kraći intervju i želimo Vam još puno uspjeha u životu.
Nino Erceg
