Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Dječja i adolescentna psihijatrija relativno je mlada struka u Republici Hrvatskoj, pravno odvojena od odrasle psihijatrije 2011. godine, čime se nastojalo poboljšati status skrbi o mentalnom zdravlju mladih, a u fokus staviti činjenicu da dijete nije “mali odrasli čovjek”, da su potrebe djece drukčije, razvojno, socijalno, psihološki još uvijek nedostatne, te da dijete nije dovoljno sposobno samo odlučivati o sebi i svemu bitnom čime utire temelje svog budućeg života.Ovaj je tjedan nekako iznimno težak za nas koji se bavimo mentalnim zdravljem mladih, sve više međusobno komuniciramo kako tek sada osjećamo kakve su posljedice ova nazovisocijalna distanca ili, bolje rečeno, prividna socijalna i društvena izolacija ostavile na ionako krhku, lako lomljivu dječju psihu. Skloni smo inače na brzinu, bez veze, onako kuloarski, olako dati svoj obol i zaključak i kao kad popijete espresso s nogu omakne se izjava kako je najlakše kazniti ih, osuditi, zatvoriti, a puno je teže učiniti društvene promjene kojima će im se osigurati bezbrižnije i sretnije odrastanje neopterećeno prevelikom količinom agresije i izazova koji ipak nisu bili slični onima kada smo mi, danas 40-godišnjaci i 50-godišnjaci pokušavali odjednom biti “odrasli i prevažni“.Na jednom od posljednjih susreta stručnjaka koji se bave psihičkim poteškoćama mladih na razini Hrvatske zaključeno je kako smo svjedoci porasta agresivnosti među mladima, sve je više pokušaja suicida, nažalost i suicida među djecom i mladima, poremećaja prehrane, samoozljeđivanja, psihotičnih stanja, ovisnosti, posebno o sintetskim tvarima, alkoholiziranosti i smetnji u ponašanju, kao i porasta slučajeva neodgovarajuće roditeljske skrbi koja za posljedicu ima upravo odgojno-pedagoški zanemarenu i zlostavljanu djecu.Izostala je “normalna škola“, imali smo privid da je i dalje sve kao i prije, ali stvarnost nas ovih dana ipak alarmira da teret svega ipak podnosi skupina koja je odavno prepoznata kao najosjetljivija – djeca. Mediji su ovih dana puni članaka i priloga čiji se autori bave agresivnošću među mladima, konzumacijom psihoaktivnih tvari, posljedično tome i prostitucijom među mladima, raslojavanjima unutar obitelji, djelima u kojima stradavaju mladi u najosjetljivijim godinama između 14. i 17. godine života, nudeći određene uzroke takvog ponašanja, ali u konačnici bez jasne društvene vizije kako stvari temeljito promijeniti. Jesu li djeca lošija ili je općenito sve lošije? Nekako kao da je agresija postala dio naše svakodnevice, navikavamo se na agresivno ponašanje, djela koja su posljedica tih agresivnih ispada postaju svakodnevicom, a ne izoliranim slučajem. Split je ovih dana zgrožen činjenicom da je dijete od 15 godina počinilo ubojstvo i pitanje koje se na to nadovezuje je primarno kako ga kazniti, bez mogućnosti da se upitamo što je dovelo do toga da dijete na pragu ulaska u pubertet učini tako grozno djelo i na takav brutalan, mučan način. Nadalje, pitanje je i što s njim, gdje i na koji ga način uputiti na izdržavanje kazne s obzirom na to da na razini RH još ne postoji sustav forenzičkog zbrinjavanja mladih do 18. godine života, a okrutna svakodnevica, nažalost, traži da u budućnosti osiguramo smještaje mladih do 18. godine života odvojeno od sustava predviđenog za odrasle počinitelje.I među nama je u društvu došlo do rasprave na način da su svi odjednom tražili primjerenu kaznu, ne razmišljajući o tome što je pridonijelo tome da je 15-godišnjak postao ubojicom. Djeca upravo zbog svog nedovršenog razvoja, kako psihološkog, socijalnog i općenito razvojnog, nisu do 18. godine dosegnula razinu da mogu i kazneno odgovarati, imajući i tu neku olakšicu upravo zbog svoje životne dobi i činjenice da smo mi, odrasli, svojim ponašanjem u nečemu pridonijeli tome. Da, očekivano bi bilo da s 15 godina dijete igra nogomet na Poljudu, trči po Marjanu, baca picigin na Bačvicama, pije kavu na Žnjanu s prijateljima ili šeće rivom i krajičkom oka promatra prekrasne djevojke… No, nažalost, dječak je postao ubojica.Godinama se govori o nedostatku stručnjaka za skrb o mentalnom zdravlju mladih – na razini RH već sada prateći mrežu nedostaje minimalno stotinu dječjih i adolescentnih psihijatara, sigurno toliko i psihologa te ostalih suradnih struka kojima je u fokusu briga o mentalnom zdravlju djece. Split i Dalmacija općenito su jedina regija u RH koja nema organiziranu bolničku psihijatrijsku skrb za smještaj djece i adolescenata do 18. godine života. Je li ovakav tragičan događaj razlog da se stvari pokrenu prema naprijed?Olako nas nove vijesti rješavaju starijih vijesti, pa će već sutra i ova o ubojstvu biti vrlo brzo prebrisana nekom novom teškom pričom. No, djeca nam i dalje mogu doći do sintetskih droga, cigarete i alkohol dio su njihove svakodnevice. Već sada se zbog potrebe da budu uniformirani i “savršeni“ na Fejsu i Instagramu svakodnevno u ambulantama povećava priljev djevojaka, ali i mladića koji se bore s nekim od poremećaja prehrane. Uz sve to bore se i njihovi roditelji jer vrlo često kada pati dijete, pati i cijela obitelj. Ako je dijete ima.Povećava se broj djece koja, slikovito rečeno, svoj životni put započinju iz podruma, bez potpore i mogućnosti da sa zdravih obiteljskih temelja pronađu mjesto gdje pripadaju i gdje se osjećaju sigurno, zaštićeno, voljeno i bitno. Sve više smo društvo u kojemu postajemo jedni drugima “nebitni“. Oni koji pri tome posebno pate su upravo djeca, zato dajmo im šansu da postanu bitna! Na temelju onog na čemu gradimo zdravo društvo.”Kada jedem – umirem, kada ne jedem – živa sam.” (Ana, 15 godina, dvije godine bori se s anoreksijom)
Piše: Katarina Dodig-Ćurković
