U Putnikoviću su se spojili plemenitost konja i iskrena radost korisnika, podsjećajući na to koliko su ovakvi programi ključni za dostojanstven i ispunjen život osoba s invaliditetom.
Postoje dani koji se ne mjere brojem obavljenih zadataka, već količinom osmijeha i pomaknutih vlastitih granica. Upravo su jedan takav dan nedavno doživjeli korisnici Udruge osoba s invaliditetom „Prijatelj“ iz Metkovića, sudjelujući na pokaznim vježbama terapijskog jahanja u Putnikoviću na Pelješcu.
U mirnom pelješkom okruženju, metkovski su „Prijatelji“ dobili priliku izbliza upoznati ove iznimne, plemenite životinje. Program nije bio sveden samo na sam čin jahanja; korisnici su sudjelovali u hranjenju i svakodnevnoj njezi konja, gradeći s njima onaj neizgovoreni, intuitivni odnos povjerenja koji u pravilu ima snažniji terapijski učinak od bilo koje pisane upute. Kada se čovjek, bez obzira na svoje fizičke ili kognitivne izazove, nađe licem u lice s konjem, nestaju barijere, a ostaje samo čista komunikacija umirenja, međusobnog poštovanja i hrabrosti.
Stručna vodstva na ovakvim vježbama naglašavaju ono što je u praksi odavno potvrđeno: jahanje za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom nipošto nije tek puka rekreacija. Riječ je o ozbiljnom rehabilitacijskom procesu. Specifično, trodimenzionalno kretanje konjskih leđa prirodno potiče rad mišića trupa te poboljšava ravnotežu i motoriku, dok osjećaj kontrole nad velikim bićem u pojedincu budi iznimno važnu emocionalnu stabilnost. Svaki odrađeni krug u sedlu zapravo je mala, tiha pobjeda nad vlastitom nesigurnošću.
Posebnu vrijednost ovom susretu dala je suradnja dviju organizacija. Domaćini iz udruge „Djeca Pelješca“ pružili su gostima iz Metkovića ne samo stručni okvir, već i ono puno važnije – istinsko, toplo ljudsko gostoprimstvo. Ovakve sinergije susjednih sredina pokazuju da stvarna briga za ranjive skupine ne poznaje administrativne granice gradova i općina, već počiva na mreži dobrih ljudi spremnih podijeliti svoje znanje, prostor i vrijeme.
Cilj ovakvih pokaznih vježbi jest i svojevrsno otvaranje prozora javnosti. Dok se riječ „inkluzija“ u javnom prostoru često troši kao birokratska fraza, ona u Putnikoviću dobiva svoj opipljiv oblik – u djetetu koje se usudilo pomilovati konja i roditelju koji taj prizor promatra sa suzom olakšanja.
U svijetu koji nerijetko prebrzo trči za prividnim postignućima, objave poput ove metkovske udruge služe kao dragocjen korektiv. One nas vraćaju na temeljnu istinu: mjera humanosti jedne zajednice ogleda se isključivo u tome koliko smo prostora, strpljenja i jednakih prilika spremni stvoriti za one kojima je podrška najpotrebnija. Za korisnike „Prijatelja“ pogled sa sedla prema dolje bio je pogled u vlastite, nove mogućnosti; na svima nama je zadaća da im tlo pod nogama ostane jednako čvrsto i podržavajuće jednom kada se konji vrate u štale.
Nino Erceg
