Prof. dr. don Marinko Vidović predslavio je središnje misno slavlje u crkvi Gospe Snježne u Vidu, u subotu 5. kolovoza, na blagdan Gospe Snježne. U koncelebraciji uz župnika don Milu Čalo bio je prečasni don Stipe Jerković i brojni svećenici.
U uvodu homilije don Marinko je podsjetio na krivotvorenu povijest Hrvata: „Uporno nas optužuju da smo revanšisti i revizionisti, da želimo stvarati neku novu povijest, koja ne odgovara povijesnim činjenicama, da se osvećujemo, uzvraćamo – onima koji su nas toliko dugo držali pod vlašću, zapravo, koji su nas tlačili. Valjda su postali svjesni, da mi nismo revanšisti, oni koji uzvraćaju istom mjerom, kako su oni nama radili 45 – e. Mi smo njih ostavili u miru, u životu, što više, omogućili smo im da se uključe u sve procese stvaranja Hrvatske države. Gotovo pola milijuna Hrvata je sređeno u razdoblju nakon završetka II. svjetskog rata, tu ne dozvoljavaju nikakav revizionizam onoga što su oni radili, tu ne smijemo zadirati, ali ono što mi radimo, to su oni dali sliku od toga što smo i kako smo radili i kakvi smo bili, i takva slika mora poći u svijet. Za nas – tobože genocidni narod, otišlo je u razne svjetske enciklopedije podatak, da smo u Jasenovcu, između osamsto tisuća, do čak milijun ljudi pobili, što nikako ne odgovara ni povijesnim činjenicama ni povijesnim dokazima, i ako tomu se suprotstavimo i ako kažemo na temelju papira, raznih dokaza – to ne može biti nikako istina, onda smo revanšisti, revizionisti, konzervativci, oni koji čuvaju nešto staro i ne žele da se ostvaruje nešto novo. Pitam se zapravo tko je onaj koji čuva staru laž, svjesno ponijetu u svijet, kako bi se ocrnio ovaj narod?
Nije ovdje riječ o nikakvom revizionizmu, ovdje je riječ o normalnom povijesnom procesu, normalnim povijesnim tokovima s novim dokazima a najnoviji dokaz je ovaj koji danas slavimo. Na Gospu Snježnu vraćen je kraljevski grad Knin u sastav Republike Hrvatske, tamo gdje je uvijek bio. Jesmo li time revizionisti? Nismo! Sami smo uzeli ono što je oduvijek bilo naše i nismo prekrajali povijest, nego smo dokazali da smo za tu povijest i komadić zemlje koju nam je Bog darovao spremni davati živote i spremni svakoga koji se neprijateljski ponaša ukloniti s tog područja. Vratili smo što je naše, a sve ono što se stavilo na taj put, pokušali smo ukloniti na razne načine…
Slavimo Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede, dan kada smo došli do postavljenih ciljeva, slavimo taj dan zahvaljujući i Bogu i Gospi, zahvaljujući onima koje su Bog i Gospa nadahnuli da krenu da se izbore za svoja prava, svoju slobodu. Slavimo njihovu žrtvu, slavimo njihovu želju, njihovu volju da ostvare dugovječni san hrvatskoga čovjeka.
„Gospa je imala tu utjecaj, neću reći da je stala na našu stranu, okrenula se protiv njih, jer takav nije, niti Big, niti Gospa, jednako gleda u svu svoju djecu, bio on bilo tko. Ne stavlja se Gospa na nečiju stranu, nego se čovjek stavlja na pravu ili krivu stranu. Netko se stavio na stranu Gospe i Boga, njihovih planova, njihovih nauma , a netko na stranu zla, na stranu onoga koji u povijesti prouzrokuje nemire i zlo!“
Ostvarili smo san, imamo Domovinu, pitam i sebe i vas: „Imamo li Domovinu iz koje u zadnjih deset godina, toliko je ljudi nestalo, tražeći bolji život negdje drugdje, odlaze cijele obitelji. Daj Bože da se vrate, da shvate da im je ovo Domovina koju im je Bog darovao. Kažem – daj Bože, a u sebi se bojim – vratit se neće. Nisu to privremeni odlasci, nego odlasci, ne samo iz ekonomskih, gospodarskih razloga, boljeg života, ima i toga, ali nije to ono temeljno, što čovjeka Domovine i to onoga čovjeka koji je za tu Domovinu krv prolijevao – on će živjeti na kruhu u vodi ali želi biti sretan, zadovoljan, biti u miru, jer bez mira, sve što ima, nema ništa. Vani ga goni nesigurnost, besperspektivnost, ne vidi u budućnosti boljitak za svoje dijete, jer ovdje je sve navezano, ne znam kojim koncima, ali ti konci su tu, djelomično vidljivi ali puno više nevidljivi. Ne gleda se na sposobnost, nego na ono što smo naučili još iz komunističkih vremena – na podobnost… Ako nisi podoban, možeš bit ne znam kako sposoban, nećeš uspjeti, i onda se čovjek pita – je li ovo dan domovinske zahvalnosti…
Granice su tu, Domovina je tu,sve preduvjete imamo da je izgrađujemo, da je ostvarujemo onako kako Bog planira, ali mi uvijek Boga stavljamo po strani i očekujemo nekakve izvanredne zahvate, jer tek tako ćemo priznati da je on djelatan u našoj povijesti. Na duge staze – nije povijest u rukama čovjeka, nije povijest samo djelo njegova htjenja, ni djelo njegovih pothvata, povijest se ostvaruje nekakvim zakulisnim radnjama, koje često i ne otkrivamo dok se događaju, otkrivamo ih tek kad ih počnemo gledat unazad, i kad ih vidimo unazad, onda čest zaključak je – da nije Gospodin za nas bio, žive bi nas progutali, uništili bi nas, ne bi nam se spominjalo više ime…
Bog uvijek iznenađuje, Bog iznenađuje i kontra znakovima, da u vrućini, pokaže se, kao Snijeg. Bog je mir – On bi trebao biti naš mir, najprije onaj nutarnji, nutarnje zadovoljstvo, nutarnji sklad, a on će se nužno odraziti vani. Ako nema toga, nijedan vanjski mir, ništa ne doprinosi čovjeku. On je samo neka mala pretpostavka za nutarnji mir, a čovjek, i u najvećim ratnim vihorima, i u najvećem klepetanjem oružjem, može imati nutarnji mir ako je na strani istine, ako je na strani dobra, pojasnio je dr. Vidović…
„Mi smo zahvalni Bogu za neka ostvarenja koja je Bog izveo preo nas, preko naše volje, naših htjenja i našeg zauzimanja, ali isto tako, ostaje nam trajno moliti Boga, da u svijest našeg čovjeka, ulije jednu istinu, bez koje nećemo, bojim se, opstati, da ulije istinu da je komadić zemlje koju imamo – ‘ovo je naše, negdje drugdje mi nemamo naše, tamo drugdje, ono je tuđinsko, i Bog nas uporno vraća – tu puštaj korijenje, tu živi, tu se ostvaruj, tu stvaraj novi život u biološkom smislu, a onda će nakon toga doći i novi život, u svakome drugome smislu. Bez biološkog, koji ćemo imati novi život, tko će slaviti Dan zahvalnosti, tko će slaviti Dan pobjede, jer nas neće biti!’… Ako se ovako nastavi, dokle ćemo, prepolovit ćemo se vrlo brzo, a onda, ide se prema utrnuću“, naglasio je…
„Je li to Dan zahvalnosti, je li to Dan pobjede?… Kad nam je bilo gore, bili smo spremniji za život. Kad smo stvorili malo bolje uvjete za ostvarivanje života, mi prestali biti spremni za život! Jesmo li time na strani i Gospinoj i Isusovoj i na strani Boga Oca? Vidite, da su oni koji su na strani dobra, pobjeđivali i pobjeđuju. Oni koji su odmakli od te strane, gube, gube na duge staze! Molimo i Boga i Gospu, i sve svece, da nas očuva u svijesti, i onoga što jesmo, i onoga čiji smo, i onoga gdje jesmo, gdje možemo ostvariti sebe. Molimo ih, da ovu našu mlađu generaciju prosvijetli – da shvate – onaj tko će raditi, onaj tko će biti pošten, ne mora odlazi u tuđinu, može se tu ostvariti, istina, uvijek ostaje ono ‘jedan pošteni, na tisuću nepoštenih, ne može uraditi ništa!’ …
„Mijenjaj se prema poštenima, i onda imamo pravo slaviti i Gospu Ledenu i Gospu po Snijega, imamo pravo slaviti i Boga Oca i Krista!“ Ako se ne mijenjamo – čime ih slavimo, što ćemo doći ovdje, odsjediti sat vremena…Da, na neki način i time, ali slavimo ih životom na njihovoj strani. Učimo se, i trudimo se, postavljati na pravu stranu“, poručio je vjernicima vlč. Vidović. Misno slavlje animirali su pučki pjevači i župni zbor kojim ravna Anita Cuca Bebić. Jutarnje dvije mise predslavili su župnik don Mile Čalo i prof. don Ivan Kešina.
Antonija Menalo
