HPD Metković krenulo je na put 13. rujna 2025. godine u susjednu Bosnu i Hercegovinu, na planinu Vranicu te Prokoško jezero. U ranim jutarnjim satima uputili smo se prema našoj destinaciji.
Nakon kratke pauze u Jablanici nastavili smo do Fojnice. Fojnica je prije dolaska Osmanlija bila drugi grad po veličini u srednjovjekovnoj Bosni. Prirodna bogatstva bili su razlog tome – rudnici željeza, zlata, srebra i bakra, ali i plodne njive, bogate šume te obilje vode.
Fojnica je poznata i po franjevačkom samostanu, pa bi bila prava šteta ne posjetiti ga. Franjevački samostan nalazi se ispod brda Križa. Starost samostana nije moguće precizno utvrditi, kako nam je ispričala vodička, ali pisani dokumenti potvrđuju nazočnost franjevaca u Fojnici još početkom četrnaestog stoljeća. Na osnovu toga može se zaključiti da su još u prvim desetljećima tog stoljeća na području Fojnice imali manju kuću, koja je naknadno premještena na lokaciju današnjeg samostana.
Samostanski muzej uistinu je bogat sadržajem: knjižnica, pismohrana s rijetkim i vrijednim dokumentima, umjetnička galerija te drugi eksponati govore o povijesti ovog kraja. Zbog dotrajalosti srušen je 2000. godine stari dio samostana u kojem su bili smješteni muzej i biblioteka, te započeta izgradnja nove zgrade na istom mjestu. Godine 2014. muzej je svečano otvoren.
Put smo nastavili do našeg odredišta – Prokoškog jezera i planine Vranice. Vranica je najpoznatija rudna planina u Bosni i Hercegovini. Među njezinim najvišim vrhovima su: Nadkršćac (2112 m), Ločika (2107 m), Kršćac, Treskavica, Rosinj, Tikva, Šćit i Matorac.
Prokoško jezero nalazi se na 1636 metara nadmorske visine – najviše je i najdublje jezero u Bosni i Hercegovini. Do jezera se dolazi iz Fojnice putem duljine 21 km, uglavnom makadamskim. Ako zanemarimo naporan put i taj makadam koji nas je vidno protresao, priroda je ona koja očarava. Nakon mnogih poskočica na putu ukazala se ljepota.
Prokoško jezero je ledenjačko jezero, puno pastrve i rijetkog vodenog guštera jedinstvenog za ovo područje. Okruženo je pastirskim kolibama i katunima, od kojih se mnogi i danas koriste, većim dijelom u turističke svrhe.
Ljepota jezera nas je odmah očarala pri dolasku. Nakon kratke okrijepe spremni smo krenuli na naš prvi vrh – Ločiku (2107 m) – stazom uz jezero, a zatim laganim usponom prema vrhu. Smjenjuju se brežuljci obrasli niskim zelenilom, borovnicama i travom, uz ispašu ovaca i krava, te mir koji vlada – sve poput male livade iz sna. Nakon nešto više od tri sata dolazimo do vrha. Na vrhu se pruža pogled na beskraj pravilnih završetaka vrhova u nizu, prekrivenih travom i zelenilom. Uživali smo bacajući poglede u daljinu. Bilo nam je teško krenuti natrag. Nakon nekoliko zajedničkih fotografija i snimaka te viđene ljepote vratili smo se u naš katun “Zlatna koliba”, a zatim slijedilo je osvježenje i večera.
Drugi dan bio je predviđen za osvajanje ostalih vrhova: Kršća, Nadkršća i Rosinja. Vrijeme se predomišljalo između lagane kiše i sunca – na trenutke je padala kiša, a ubrzo bi je zamijenilo sunce. Odluka je pala da krenemo na uspon, ali nakon sat i pol vremena umiješao se oštri vjetar noseći kapi kiše. Odustali smo od uspona, ali smo zato šetnjom oko jezera barem malo još uživali u ljepoti prije odlaska. Ni ta kiša ni vjetar ne umanjuju ovu ljepotu i sreću što smo vidjeli – već nas zove na ponovno druženje s ovom predivnom zelenom planinom.
Piše: Maja Tošić
