Vijest o preranom odlasku Roberta Krznarića, dugogodišnjeg trenera ŽNK Rijeka i bivšeg izbornika hrvatske U-19 reprezentacije, bolno je odjeknula ne samo na njegovom Kvarneru, već i stotinama kilometara južnije – u redovima ŽNK Neretve. Njegov odlazak ogroman je udarac za cijeli ženski nogomet u Hrvatskoj, no za klub iz Metkovića on je bio mnogo više od sportskog rivala s terena; bio je rijedak saveznik u borbi protiv duboko ukorijenjenih sportskih nepravdi.
Prekidanje lanca marginalizacije
Biti dio ženskog nogometnog kluba na jugu Hrvatske znači svakodnevno se sudarati sa zidovima. Sustav je prečesto nemilosrdan: financije su minimalne, infrastruktura neadekvatna, a pozornost saveza i medija gotovo isključivo usmjerena na velike centre. U takvom okruženju, ženski sport preživljava na marginama, a talenti iz manjih sredina redovito ostaju nevidljivi, osuđeni na to da njihov trud i znoj budu ignorirani zbog puke geografske pripadnosti i nedostatka lobiranja.
Robert Krznarić je tu sistemsku nepravdu duboko razumio i, što je najvažnije, odbio u njoj sudjelovati. Za razliku od mnogih koji su linijom manjeg otpora selektirali igračice isključivo iz nekoliko privilegiranih klubova, Krznarić je svoj izbornički pogled usmjerio prema dolini Neretve, tražeći isključivo kvalitetu.
Priznanje koje je ŽNK Neretvi dalo krila
Za ŽNK Neretvu, njegovi potezi na samim počecima klupskog rasta i afirmacije bili su od presudne važnosti. Kada je u reprezentaciju Hrvatske pozvao Jelenu Kešinu, a Ivanu Kolovrat uključio u kamp HNS-a, on nije samo odabrao dvije talentirane djevojke. On je cijelom jednom malom klubu, svim njegovim trenerima, volonterima i entuzijastima dao prijeko potrebnu potvrdu i legitimaciju.
Njegov poziv bio je iskren i nedvosmislen signal iz samog vrha: vaš rad u Metkoviću vrijedi i netko ga vidi. U trenucima kada se ŽNK Neretva tek trebala izboriti za svoje mjesto pod suncem, Krznarićeva stručna i objektivna valorizacija probila je debelu barijeru sportske centralizacije. Pokazao je ljudsku i profesionalnu empatiju prema trudu koji se ulaže u manjim sredinama, pruživši ruku tamo gdje je sustav najčešće okretao leđa.
Lekcija iz poštenja
Njegov pristup bio je istinska lekcija iz poštenja i sportske etike. Krznarića nije zanimao grb na dresu niti moć klupske uprave iz koje igračica dolazi; zanimali su ga samo rad, talent i potencijal na zelenom terenu. Za sve djevojčice u ŽNK Neretvi to je značilo nadu – spoznaju da se odricanje isplati, da se nepravda može pobijediti radom i da i iz Metkovića vodi otvoren put do nacionalnog dresa.
ŽNK Neretva danas s tugom i dubokim poštovanjem ispraća istinskog vizionara. Njegovo naslijeđe obvezuje klub, ali i cijeli hrvatski sport, da nastavi borbu za ravnopravnost ženskog nogometa i pravedniji sustav – sustav koji će za svaki novi talent na jugu imati širom otvorene oči, s istom onom iskrenošću s kojom je Robert Krznarić jednom pogledao prema Metkoviću.
Nino Erceg
