Hrvatsko planinarsko društvo Metković uputilo se od 23. do 25. svibnja 2025. godine na trodnevni izlet na veličanstveni Velebit, planinu koja nikada ne prestaje oduševljavati. Uspon na Sveto Brdo i posjet Tulovim gredama bili su glavni ciljevi ove avanture, ispunjene prirodnim ljepotama, neočekivanim susretima i trenucima koji slave život u pokretu.
Prvi dan: Uspon na Sveto Brdo – Katarza na vrhu
Petak, 23. svibnja, bio je posvećen dolasku, smještaju uz povijesnu Majstorsku cestu i pripremi za glavni događaj – uspon na Sveto Brdo sljedećeg dana. Unatoč prognozama o lošem vremenu, subota, 24. svibnja, dočekala nas je sunčanim nebom pročišćenim oštrim vjetrom. Krenuvši automobilima do parkirališta, započeli smo stazu koja vodi kroz gustu bukovu šumu. Silazak kroz “zeleni tunel” visokih stabala, prožet mirisom šume i žuborom potoka, bio je pravi uvod u čaroliju Velebita. Staza nas je vodila do bunara s pitkom vodom, a zatim na ledinu gdje nas je vjetar nemilosrdno šibao. No, svaki korak bio je podsjetnik na ljepotu i povlasticu boravka u prirodi.
Nakon dva i pol sata penjanja, stigli smo na vrh Svetog Brda. Tamo nas je dočekao visoki križ s deset Božjih zapovijedi, smješten na vrhu koji nudi veličanstven pogled na Veliku i Malu Paklenicu. Legenda kaže da se na Svetom Brdu za oluja sukobljavaju božanske i zle sile, no ljepota ovog mjesta nadjačava svaku oluju. Iako nas je vjetar tjerao na raniji povratak, osjećaj sreće i katarze na vrhu bio je neprocjenjiv.
Povratak je donio neočekivanu radost – susret s grupom biciklista koji su sudjelovali u natjecanju u okolici. Večer smo završili u obližnjem hostelu, gdje smo se pridružili njihovoj zabavi uz živu glazbu. Pjesma, ples i veselje dodatno su obogatili ovaj dan, potvrđujući da su najljepši trenuci često oni neplanirani.
Drugi dan: Tulove Grede – Kamena simfonija Velebita
Nakon vesele večeri, nedjelja, 25. svibnja, započela je opušteno. Krenuli smo prema Tulovim gredama, krškom fenomenu koji oduševljava svojom jedinstvenošću. Majstorska cesta, izgrađena 1832. godine, impresionirala nas je svojim kamenim zidovima i povijesnim značajem. Staza prema Tulovim gredama, dugim oko jedan kilometar s najvišim vrhom na 1120 metara, vodila nas je kroz krajolik prožet mitologijom.
Dok smo hodali, vjetar je dirigirao čudnu simfoniju, prolazeći kroz pukotine i stupove koji krase ovaj kraj. Zvukovi su se mijenjali – od plača do smijeha – stvarajući dojam da stijene pričaju svoju priču. Nakon dva sata penjanja kroz usjeke i žljebove, stigli smo na vrh. Pogled na kamenitu galeriju, gdje svaka stijena nosi lik kraljeva, kraljica ili vilenjaka, ostavio nas je bez daha. Tulove Grede nisu samo prirodni fenomen, već i mjesto gdje mašta oživljava.
Na povratku smo ponovno susreli prijatelje bicikliste, dodatno začinivši ovu avanturu osjećajem zajedništva. Iako smo se nadali trećem susretu uz piće, to smo ostavili za neku buduću priliku.
Završetak u Ninu: Povijest i nostalgija
Put smo nastavili prema Ninu, simpatičnom gradiću poznatom po najmanjoj katedrali na svijetu, crkvi Sv. Križa iz 9. stoljeća. Iako nas je njezin izgled pomalo razočarao zbog vidljivih tragova zaborava, povijesni duh Nina ostavio je dojam. Osvježeni i puni dojmova, vratili smo se kući, već sanjajući o novim pohodima na “Veli” Velebit.
HPD Metković još jednom je dokazao da je planinarenje više od fizičkog izazova – to je putovanje duše, ispunjeno ljepotom, druženjem i neočekivanim radostima. Velebit nas je ponovno podsjetio zašto je tako velik, a biti na njemu uvijek je povlastica.
Piše: Maja Tošić
