Od kovačke Krope do planinskih vrhova i Bledske idile
U petak 26.lipnja 2026. članovi HPD Metković krenuli su put sjevera Slovenije, prateći samu granicu s Austrijom . Naš dom na dva dana postalo je malo mjesto Kropa, skriveni kutak koji čuva tradiciju kovanja i preradu željeza.
U potrazi za bar malo svježine, ostali smo zatečeni visokim ljetnim temperaturama čak i na ovim visinama. Naša kuća bila je smještena uz izvor koji teče tik uz terasu, pa smo tako umorni od puta, ugodno zavaljeni u stolice i ležaljke, uspjeli uhvatiti bar malo svježine. Valjalo je dobro odmoriti, ali i nešto pojesti u autentičnom ambijentu. Zelena je definitivno boja Slovenije -ona nas okružuje, umiruje i zove na istraživanje. Krenuli smo u obližnju gostilnu “Pri Badju” ( u slobodnom prijevodu: “Kao kod kuće” ). Tehnologija nas je tu malo testirala: navigacija je jedne odvela lijevo, druge desno, no prednost malog mjesta je što se brzo opet sretnete i nastavljate put zajedno u pravom smjeru.
Nakon petnaestak minuta stigli smo u gostilnu i kušali neke od slovenskih specijaliteta. Hrana je bila dobra, a atmosfera uistinu domaćinska. Poseban šarm večeri dao je konobar koji je svojim opuštenim manirima dao naslutiti da mu se nigdje ne žuri. Ipak, valjalo je poći leći jer nas je sutra čekao ozbiljni planinarski zalogaj.
Uspon na greben Karavanki
Naš cilj bila je Begunjščica (Veliki vrh, 2060 m).
U subotu u jutro stižemo na mjesto odakle počinje uspon. Službena tabla nas upućuje da do Doma na Zelenici (1536m), popularne planinske kuće smještene na zeleniškom sedlu, ima oko sat vremena hoda. Krenuli smo s usponom koji je konstantan sve do samog doma. Tamo radimo kratak predah i krećemo dalje. Drugi dio staze donosi posve drugačiji teren. Smjenjuju se strmi usponi s povremenim silaskom po opasnom, nestabilnom siparu koji zahtijeva apsolutnu koncentraciju pri svakom koraku. Uspon je izuzetno zahtjevan, a više od same staze umaralo nas je sunce koje je neumoljivo. Ipak, ponekad bi se javio neki lagani, ali svježi vjetrić koji nam je dao krila do samog vrha. Hodajući tako i zastajkujući povremeno da se osvježimo i odmorimo, uživali smo u panorami koja se stalno mijenjala, dok smo koračali prema vrhu prelazeći sa surovije sjeverne strane na onu pitomiju, južnu.
Nakon dva i pol sata intenzivnog hoda, konačno smo na vrhu. Tamo nas je dočekala zaslužna nagrada – veličanstveni pogled na taj beskonačni “zeleno val” i sve što nas okružuje. Planinski vrhovi nizali su se u beskraj, a u daljini se presijavalo Bledsko jezero. Idiličnu sliku vrha upotpunilo je marljivo stado ovaca, stvarajući osjećaj potpunog mira. Napravili smo bezbroj fotografija, jer bila bi šteta ne zabilježiti takve prizore. Ipak, bilo smo svjesni da ona stvarna, treća dimenzija viđenog pripada samo nama -pripada oku. Da nas sunce nije toliko zagrlilo na vrhu ostali bi i duže, ovako nakon uživanja u pogledu, i okrijepe , slijedio je silazak. Sve pohvale ovdje idu našim najmlađim članovima na nevjerojatnoj izdržljivosti koja je na ovakvom terenu bila svima potrebna.
Nakon dolaska do parkirališta slijedio je povratak u Kropu.
Nakon takvog uspona, hrpe potrošenih kalorija i znoja, valjalo je sebi ugoditi i nadoknaditi izgubljenu energiju. Muški dio ekipe odmah se ponudio za gradelanje. Večer je konačno ugodna, hrana još bolja, pa se i druženje proteglo u noć.
Širenje vidika na Voglu
Nedjelja je bila rezervirana za još poneku destinaciju prije povratka kući. Nakon što smo se spakirali i odjavili, krenuli smo prema planini Vogel.
Vogel je 1922 m visoka planina, dio južnih Julijskih Alpa unutar Nacionalnog parka Triglav. Žičarom smo se popeli na plato gdje se nalazi vidikovac i nekoliko restorana. Zanimljivo je da riječ Vogel na njemačkom jeziku označava pticu, dok na slovenskom kut ili ugao. Kako god bilo, mi smo s te planine proširili svoje vidike na suvereni Triglav koji dominira nad ostalim planinama, uhvatili malo svježine i nastavili dalje za Bled.
Bledska idila
Bled je slikoviti gradić smješten na istoimenom jezeru, srednjovjekovni dvorac na stijeni, dugačka šetnica i tradicionalne kočije koje su nas dočekale na samom početku šetnice. Nastojali smo što više uživati u toj ljepoti oko nas, iako visoke ljetne temperature nisu dozvoljavale preveliko zadržavanje uz samo jezero. Povukli smo se u hlad drveća i sa sigurne udaljenosti bacili još poneku uspomenu s ovog predivnog mjesta.
I valjalo je poći kući. Ako u danima pred nama naiđe tmuran oblak, sjetiti ćemo se idile zelene planine, ovcama i suncu koje više nego miluje i pogleda koji ne želimo zaboraviti. A ako naiđe sunce i pokaže svu svoju energiju, sjetiti ćemo se hladnog izvora i potoka koji tiho progovara iz bujnog zelenila te predivne prirode, zelene Slovenije.
Tekst napisala Maja Tošić
