Nakon desetljeća rada, omiljeni profesor tjelesne i zdravstvene kulture Gimnazije Metković, dr. sc. Stipan Prce, otišao je u zasluženu mirovinu. No, za čovjeka čiji je život duboko isprepleten sportom, znanošću, tenisom i planinarenjem, mirovina ne znači mirovanje. S profesorom Prceom razgovarali smo o njegovom životnom putu, radu s mladima i strasti prema visinama.
Generacije metkovskih gimnazijalaca pamte ga kao strogog, ali pravednog profesora koji je u dvoranu donosio ne samo zviždaljku i loptu, već i duboko razumijevanje ljudskog tijela i pedagogije. Dolazeći iz poznate sportske obitelji, sport je za njega bio prirodan put, a okrunio ga je i titulom doktora znanosti, što ga čini jednim od rijetkih stručnjaka tog kalibra u srednjoškolskom obrazovanju. Dugogodišnji teniski trener i strastveni planinar HPD-a “Gledavac”, dr. sc. Prce podijelio je s nama svoja razmišljanja o karijeri koja je iza njega, ali i o novim vrhovima koji ga tek čekaju.
🎓 Gimnazija Metković i životni poziv
Profesore Prce, čestitamo na zasluženoj mirovini! Nakon godina i godina školskih zvona i rasporeda, kako izgleda jedan vaš tipičan dan sada kada ste sami svoj “ravnatelj”?
“Hvala na čestitkama! Moram priznati da je prvih nekoliko tjedana bilo neobično. Budiš se, a u glavi ti još uvijek odzvanja onaj unutarnji sat koji te tjera u dvoranu. No, brzo se čovjek navikne na ovaj novi ritam. Sada mi dan započinje opuštenije – jutarnja kava, čitanje, a onda obavezna fizička aktivnost. Bilo da je to odlazak na teniski teren, šetnja prirodom ili planiranje nove rute s mojim planinarima, dan je i dalje ispunjen akcijom, samo bez onog stresa koji donosi školsko zvono.”
Kroz dvoranu Gimnazije Metković ispratili ste brojne generacije učenika. Koja je najveća razlika u odnosu prema tjelesnoj kulturi između vaših prvih generacija i ovih današnjih, koje odrastaju uz pametne telefone?
“Razlika je, nažalost, prilično velika. Moje prve generacije dolazile su u dvoranu već ‘zagrijane’ s ulice – djeca su se neprestano kretala, igrala nogomet, košarku, skakala. Danas je tehnologija uzela svoj danak. Motoričke sposobnosti su u padu, a djecu često treba dodatno motivirati i objašnjavati im zašto je važno da se kreću. Pametni telefoni su im ‘zarobili’ pažnju, pa je zadatak nas profesora postao puno kompleksniji nego prije.”
🧬 Znanost i sportska obitelj
Dolazite iz obitelji u kojoj je sport doslovno način života. Koliko je to obiteljsko okruženje odredilo vaš profesionalni put?
“Kada odrastate u kući u kojoj se diše sport, teško je zamisliti drugačiji put. Sport je kod nas bio svakodnevna tema, način rješavanja problema i oblik druženja. Nije tu bilo nikakve prisile, to je jednostavno bilo naše prirodno stanje. Da sam izabrao nešto drugo, vjerojatno bih se osjećao kao da mi nedostaje dio identiteta.”
Nosite titulu doktora znanosti, što je hvalevrijedno i vrlo rijetko među srednjoškolskim profesorima tjelesnog odgoja. Koliko vam je taj istraživački pristup pomogao u svakodnevnoj praksi?
“Znanost vam daje širinu i alat da razumijete zašto nešto radite. Nije dovoljno samo reći učeniku da trči; važno je znati kako se to odražava na njegov razvoj, kako spriječiti ozljede i kako prilagoditi metodiku različitim tipovima učenika. Taj analitički pristup puno mi je pomogao, posebno u radu s mladim sportašima gdje detalji često čine prevagu.”
🎾 Bijeli sport i trenerski dani
Kao dugogodišnji teniski trener, radili ste s mnogo djece i starijih rekreativaca. Što je po vama najvažnija životna lekcija koju mladi mogu naučiti na teniskom terenu?
“Tenis je nevjerojatan učitelj života. Tamo si sam sa sobom. Nema suigrača iza kojeg se možeš sakriti. Najvažnija lekcija koju učiš na terenu je preuzimanje odgovornosti za svoje greške i sposobnost da se mentalno digneš nakon izgubljenog poena. Upornost, radna etika i poštovanje prema protivniku – to su vrijednosti koje ostaju zauvijek, bez obzira hoće li netko postati profesionalac ili ne.”
Kako vidite budućnost tenisa u dolini Neretve i interes mladih za ovim sportom danas?
“Talenta u našem kraju nikada nije nedostajalo. Interes postoji, ali tenis je zahtjevan sport koji traži puno odricanja, kako od djece tako i od roditelja. Ako nastavimo ulagati u infrastrukturu i stručni kadar, dolina Neretve itekako može iznjedriti još sjajnih tenisača.”
⛰️ Visine i HPD Gledavac
Vaša strast prema kretanju nastavlja se u prirodi kroz aktivnosti u HPD-u “Gledavac”. Što vam planina pruža u odnosu na klasične, natjecateljske sportove?
“Planina nudi mir. Natjecateljski sportovi su puni adrenalina, rezultata, taktike… Na planini se natječeš samo sa samim sobom i vlastitim granicama. Planina te uči poniznosti. Kad staneš ispod velikog vrha, shvatiš koliko si mali, a opet, kad se popneš na njega, osjetiš nevjerojatnu slobodu.”
Sada kada imate više slobodnog vremena, imate li u planu neku veliku ekspediciju?
“Planova uvijek ima! [smijeh] Uvijek postoji taj jedan vrh koji te gleda s karte i zove. Sada napokon ne moram tempirati uspone prema školskim praznicima, tako da se veselim nekim dužim, višednevnim turama koje su do sada morale čekati u ladici.”
💡 Poruka za kraj
Kao doktor znanosti, profesor, trener i planinar – što biste za kraj poručili današnjoj mladeži, ali i njihovim roditeljima?
“Poruka je vrlo jednostavna: vratite se prirodi i kretanju. Ljudsko tijelo je stvoreno za pokret, a ne za sjedenje. Roditeljima bih savjetovao da vlastitim primjerom pokažu djeci važnost sporta. Ne moraju svi biti prvaci, ali svi moraju biti zdravi. Izađite na zrak, prošetajte, upišite se na neki sport ili nam se pridružite u planinama. Svaki korak je ulaganje u zdraviju i sretniju budućnost.”
Piše: Nino Erceg
