U svijetu koji nerijetko nagrađuje površnost, a marginalizira istinske stvaratelje i edukatore, glasovi koji neumorno rade na očuvanju kulture zaslužuju stajati u prvom planu. Upravo je takav glas naše Metkovke, Zorane Vekić, čija je dvojezična zbirka pjesama i eseja „Eco dell’anima / Jeka duše“ predstavljena u organizaciji zadarskog Ogranka Matice hrvatske. Predsjednica metkovskog Ogranka MH ovime je, dvije godine nakon svog književnog prvijenca, još jednom potvrdila svoju snažnu prisutnost na kulturnoj sceni, ali i dokazala kako se talent, dubina i predan rad ne mogu i ne smiju ignorirati.
Sraz svjetlosti i tame kao odraz životne stvarnosti
Nova zbirka, koja uz 77 pjesama obuhvaća i deset eseja, predstavlja duboko analitično i iskreno ogoljavanje autoričina unutarnjeg svijeta. Ono što posebno intrigira jest snažan, gotovo opipljiv kontrapunkt. S jedne strane stoje prozni i poetski tekstovi, često obojani tamnijim, pesimističnijim tonovima i ozbiljnim filozofskim propitivanjima egzistencije. S druge strane, to sivilo i težinu razbija trinaest autoričinih slika svijetlih, idiličnih motiva. Taj vizualno-tekstualni sraz izuzetno je empatičan prikaz kompleksnosti ljudskog bivanja – stalne borbe između spoznaje o prolaznosti i nepravdama koje nas okružuju, te traženja nade i utjehe u ljepoti umjetnosti i prirode.
Ljubav bez maske i uljepšavanja
Kako je na predstavljanju istaknula recenzentica, profesorica Nedjeljka Balić-Nižić, ljubav ostaje temeljni pokretač u stihovima Zorane Vekić. No, to nije isključivo idealizirana, nedostižna emocija. To je ljubav koja je stvarna, putena, iscjeljujuća, ali i razarajuća. Iznošenje ovakvih intimnih, godinama taloženih slojeva emocija zahtijeva iznimnu hrabrost. Njezina poezija ne bježi od krhkosti tijela i duha, od tema grijeha, prolaznosti vremena i smrti. Ona im pristupa iskreno, bez lažnog sjaja, nudeći čitatelju prostor u kojem se i sam može suočiti s vlastitim previranjima i strahovima.
Kultura kao alat društvenog doprinosa
Osvrt profesora Radomira Jurića na njezinu biografiju odzvanja kao važan podsjetnik na to što znači istinski poziv. Zorana Vekić – profesorica engleskog jezika, povjesničarka umjetnosti i slikarica – živi je dokaz kako posvećenost obrazovanju i kulturnom dijalogu nadilazi okvire same struke i postaje alat za stvarni društveni doprinos. U vremenu kada se rad učitelja i kulturnih djelatnika često nepravedno podcjenjuje, njezin cjeloživotni radni vijek i kontinuirano stvaranje predstavljaju jasan stav. To je tiha, ali snažna borba protiv kulturnog zaborava i obezvrjeđivanja znanja.
Uz interpretacije dramske umjetnice Gabrijele Meštrović Maštruko i vodstvo profesorice Jelene Alfirević-Franić, zadarska je promocija bila mnogo više od predstavljanja knjige; bio je to hommage radu jedne svestrane edukatorice i umjetnice. “Jeka duše” naše Metkovke Zorane Vekić snažno rezonira, pozivajući nas da ne pristanemo na površnost, već da se nastavimo boriti za ljudskost i dubinu koju umjetnost nudi.
Nino Erceg
