U organizaciji OMH u Metkoviću te Južnohrvatskog ogranka Društva hrvatskih književnika održan je prijateljski spomenak prigodom 90. obljetnice rođenja hrvatskog književnika Vladimira Pavlovića 29. rujna 2025. godine. Gosti prdavači bili su: dr. sc. Marina Kljajo-Radić, dip. iur. Anita Martinac te prof. Marija Tomić Veraja.
Vladimir Pavlović rođen je 29. rujna 1935. u Trebižatu. Kršten je u crkvi sv. Franje u Čapljini i ponio, pod Božjim okom, ime mirotvorca: Vladimir. Umro je 7. prosinca 1996. u Zagrebu. Osnovnu školu završio je u Trebižatu. U Mostaru i Čapljini polazio je nižu gimnaziju, a Srednju poljodjelsku školu završio je u Čapljini. Godine1958. diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Mostaru. Iako je onodobno u Hercegovini nedostajalo nastavnika njegove struke, samo je kratko radio u Čitluku, a svoj učiteljski posao učinkovito je nastavio raditi u Osnovnoj školi Kula Norinska.
Od 1991. do 1995. bio je predsjednik Matice hrvatske u Metkoviću, a zatim je bio ravnatelj Gradskoga kulturnog središta u Metkoviću te predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne (1996.). Bio i supotpisnik Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1971. godine. Iskonski je bio vezan sa zavičajem. U poetskoj evokaciji njegovih uspomena i prvih
spoznaja o svijetu i životu neprestano je nazočna specifična elegičnost rodnoga kraja. Prvu je zbirku pjesama Riječi kao dvadesetogodišnjak objavio u Čapljini (1955.), a zatim su slijedile: Elegija o kralju, Sarajevo, 1966.;Vrijeme vatre, Sarajevo, 1968.; Zamak u pljusku, Sarajevo, 1972.; Grivna, Zagreb, 1977.; Zemlja zebnje, Sarajevo, 1981.; Korablja, Sarajevo, 1984.; Izabrane pjesme, Sarajevo, 1984.; Arka od Narone, Sarajevo,1985.; Tmica, Sarajevo, 1987.; Mirta, Sarajevo, 1990.; Stigma, Sarajevo, 1990.; Genezaretska plavet, Zagreb, 1992.; Gral, Zagreb – Metković,1994.; Genezaretska ura, Zagreb, 1997. Pisao je zanimljive eseje, poticajne putopise i humorističnu prozu: Kada su se koze smicale (Trebižat, 1994.). Objavio je dvije knjige novinskih zapisa U Mayerlingu jedne zime (Metković, 1996.) i Requiem za uzaludne mrtvace (Mostar, 1996.) te dramske tekstove Topot mrtvih konja
(1994.). Njegova knjiga izabranih poetičnih proza i zapisa Ožiljci, ranjeni krajobrazi objavljena je posmrtno (2001.).
Pavlovićeva književna djela uglavnom su čvrsto povezana s doživljajima i spoznajama iz nezaboravljene mladosti i djetinjstva. Intimna punina i zrelost njegovih pjesama plod je dubokog proživljavanja svega što je poetski oblikovao. Pisanje pjesama zarana je postalo važan dio njegove svakodnevne bitnosti. Njegova je misao otopljena u vlastitom srcu, a zatim neobična toplina, začudna blagost, nalazi put gotovo do svakoga zainteresiranog ljudskog srca. Izrazito jekontemplativan pjesnik, sklon mistici, ali i razotkrivanju svagdašnjih životnih zagonetaka. U njegovim pjesmama s pretežito biblijskim ozračjem konstante su tjeskoba te razapetost među svjetlom i tamom. U antologijskoj pjesmi Slika iz Biblije pjeva:
„Mudraci znaju put:
Zapisano je sve.
Tragovi u pijesku
Male su udubine
gdje spava vrijeme.
Pustinjske oluje
Začas zbrišu put
(….)
Sve je nehajno rastvorena knjiga
Na slučajnu mjestu.”
Književnik Vladimir Pavlović primjer je prožimanja duboke vjere i neuništive nade, blagosti i radosti, dobrote i nježnosti. Pri koncu života oko njega su mir, skromnost i prisnost. Pavlovićevo ovozemaljsko putovanje trajalo je od 1935. do 1996. godine. Vladimir Pavlović bio ljudski i kršćanski otporan, dostojanstvenim ponosom mudro i plemenito promicao je dalekovidnu poruku o slozi neretvanskog puka iste krvi i istoga duha. Vladimir Pavlović pokrenuo je „Hrvatski neretvanski zbornik” radi povezivanja roda hrvatskoga. Potrebno je na kraju još navesti da je hrvatski književnik Vladimir Pavlović uz mnoge nagrade i priznanja dobio i Nagradu „Tin Ujević” Društva hrvatskih književnika (1994.). Osnovna škola u Čapljini nosi njegovo ime od početka školske godine 1997./1998., a njegov rođendan (29. rujna)
slavi se kao Dan škole.
Zorana Vekić
