Ponedjeljak, 30 Ožujak 2020 07:12

SKUPINA HRVATSKIH HODOČASNIKA U INDIJI PROSLAVILA 105. ROĐENDAN najpoznatijeg hrvatskog misionara

SKUPINA HRVATSKIH HODOČASNIKA U INDIJI PROSLAVILA 105. ROĐENDAN najpoznatijeg hrvatskog misionara Foto: Violeta Oršulić

Ocu Anti Gabriću mole se i hinduisti i muslimani

Živio je za te ljude po cijele dane i noći, gradio s njima sela, crkve, škole i bolnice, pješačeći satima i satima po močvarnim terenima u delti rijeke Gangesa da bi stigao i u najudaljenija područja u svojim misijskim postajama

Tamo gdje palme cvatu – prije nego što je proglašena pandemija koronavirusa – u daleku Bengaliju, koncem veljače i početkom ožujka na dva tjedna uputila se skupina hodočasnika potaknuta štovanjem sluge Božjega Ante Gabrića, isusovačkog misionara rodom iz Metkovića, koji je skoro cijeli svoj život proveo u Indiji.
Bio je deveto dijete oca Petra i majke Kate. Rodio se 28. veljače 1915. godine u Metkoviću. Nakon travničkog sjemeništa i isusovačke formacije otišao je u misije u Indiju. U tu daleku zemlju stupio je 20. listopada 1938. godine, otprilike u isto vrijeme kad je Majka Terezija započela svoju misiju pomaganja siromašnima sa svojim misionarkama ljubavi. Nakon točno pola stoljeća “izgaranja” za Boga i duše u Bengaliji, preminuo je 20. listopada 1988. godine.
Živio je za te ljude
Otac Ante Gabrić svakako je najpoznatiji hrvatski misionar u povijesti. To prije svega treba zahvaliti njegovu neumornu apostolskom žaru u naviještanju Božje riječi među siromašnim stanovnicima Bengalije, kojima je uz darivanje Krista darivao i sebe samoga u svakoj ljudskoj prilici.
“Dajmo Isusu koliko god možemo, i – malo više nego što možemo”, govorio je Gabrić.
Živio je za te ljude po cijele dane i noći, gradio s njima sela, crkve, škole i bolnice, pješačeći satima i satima po močvarnim terenima u delti rijeke Gangesa da bi stigao i u najudaljenija područja u svojim misijskim postajama. Prije pet godina, 28. veljače 2015. godine, pokrenuta je kauza za Gabrićevu beatifikaciju pri Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Violeta Oršulić, stručna suradnica pedagoginja u Srednjoj školi Metković te predsjednica udruge “Mladi oca Ante Gabrića”, organizirala je humanitarnu akciju “Antinim stazama” u povodu Dana oca Ante Gabrića, odnosno njegova 105. rođendana, te inicirala hodočašće u Bengaliju i Calcuttu u Indiji.
– Povod našeg hodočašća bilo je oživiti Antine misije, upoznati se s misijskim postajama našeg misionara, ljudima s kojima je živio, životom nakon njegove smrti, proslaviti Gabrićev 105. rođendan, biti na premijeri plesne drame u čast oca Ante te zajedno s fotografom Zvonimirom Atletićem pripremiti izložbu u spomen na velikog misionara. Kao plod svega ovoga doživljenog i našeg povratka kućama bit će ako Bog da otvaranje zaklade oca Ante Gabrića, stvaranje kumstava za učenike u Antinoj školi te oživljavanje ove misije onako kako nas Ante bude vodio, a posebno da revnije molimo te po njegovu zagovoru zadobijemo milosti koje tražimo od Gospodina – govori nam gospođa Violeta.
Na ovo su hodočašće krenuli ljudi dobre volje koji su prepoznali Antinu svetost, od Zagreba preko Zadra, Splita, Vrgorca, Opuzena, Metkovića, Međugorja i iz daleke Australije, u koju je Gabrić za života često odlazio i od tamošnjih Hrvata donosio pomoć za svoje siromašne župljane. S obzirom na ograničenost smještaja u Bengaliji, i prije nego što su hodočašće htjeli objaviti, već su sva mjesta bila popunjena.
S pedagoginjom Oršulić bile su dvije srednjoškolke: Lana Batinović i Marija Glavinić, s fotografom Atletićem iz Zagreba putovali su supruga Branka, kći Kristina te sin Petar, koji živi i radi u Parizu. Hodočastili su još Marina Vrečko, Antonella Mijoč, Željka Sivrić i Maja Dodig te dvoje Hrvata iz Australije, Marija i Josip Tičić.
Premijera drame
U misijskoj postaji i župi Maria Palli, Kumrokhali, u kojoj je i pokopan otac Ante Gabrić, u zadnjim mjesecima prije dolaska poslali su financijsku pomoć župniku kojom se uspjelo obnoviti gornji kat župne kuće. Uređene su četiri spavaće sobe, ne u potpunosti, ali za ove prilike i za prvi put dosta dobro. Kako je 26. veljače započela korizma, proslava Antina rođendana prebačena je s 28. na 23. veljače. Svečanu misu u crkvi Gospe Lurdske – koju je sagradio naš Ante od solinskog cementa – predvodio je pomoćni biskup Baripura mons. Syamal Bose uz župnika Prolaya Boidyae, pastoralnog pomoćnika Sylvestera Xaviera, na čijim je rukama Gabrić preminuo prije 32 godine, vicepostulatora Gabrićeve kauze hrvatskog isusovca ocu Antu Tustonjića, trenutno na službi u splitskoj rezidenciji Družbe Isusove, koji je putovao s hodočasnicima.
U koncelebraciji su bila i dvojica isusovaca koja su surađivala s ocem Gabrićem: otac Thottam Kuruvilla i otac Patrick Walsh te drugi svećenici koji su došli iz obližnjih župa, kao i veliki broj misionarki ljubavi, među kojima su bile i naše hrvatske sestre iz Calcutte: sestra Beatina iz Garešnice, sestra Agnes iz Ivanca i sestra Josipa iz Mrkonjić Grada.
– Na misi se okupilo oko tisuću vjernika te gostiju muslimanske i hindu vjeroispovijesti koji štuju oca Antu i mole se njemu. Nakon svete mise svi smo se uputili do groba na zajedničku molitvu, nakon čega je uslijedio ručak za sve nazočne koji su večer prije pripremale vrijedne ruke stanovnika ove župe. U popodnevnim satima upriličen je prigodni program koji je bio popraćen svjedočanstvima, pjesmom i plesom, a onda i premijerom plesne drame o životu oca Ante. Također je i naša skupina sudjelovala u jednom dijelu programa. Bilo je zaista dirljivo vidjeti prikaz njegova života, bogatstvo i plodove Antina rada kako na sceni tako i svuda oko nas. Sve su to zaista samo Antini plodovi – kazuje Violeta Oršulić.
Plesnu dramu pripremio je isusovac otac George Saju s članovima koledža Kalahrdaya. Dvogodišnja priprema oživila je sjećanja na pedeset godina Antina misijskog rada. Uz to je fotograf Atletić, koji je za njihovih života često snimao oca Antu i Majku Tereziju, priredio izložbu svojih fotografija koje su prikazale požrtvovnu stranu dvoje svetih misionara. Uz izložbu pripremio je i 800 fotografija s Gabrićevim likom kao dar posjetiteljima. Nakon izložbe uokvireno je šezdeset fotografija, od kojih će desetak biti poklonjeno kući Majke Terezije u Maria Palliju, a ostale će biti postavljene u župnoj kući.
– Posljednjih dana veljače nizali su se naši obilasci misijskim postajama. Krenuli smo od Chor para Kumrokhalija, Majher para, Jeliakhalija, Fakir Tokiya, Dos Nombora… i niza drugih postaja pa do Calcutte. Iskustvo za cijeli život. U svakoj od misijskih postaja dočekali su nas srčanost, gostoprimstvo i otvorenost bengalskog naroda. Častili su nas svim onim što su imali, a uz svjedočanstva i druženja sa župljanima bilo je i tradicionalnog plesa. Sva su svjedočanstva bila toliko duboka i iskrena da smo zajedno s njima mogli osjetiti vrijeme u kojem su bili s Antom, njegovu ljubav i ljepotu svega onoga što su imali s njim. Kažu da im je unio svjetlost u život, da je bio njihova nada u bolje sutra. Ganutost je bila obostrana, što je izazvalo suze kod svih nas. Svi smo se nekako kroz svjedočanstva našli u Antinu vremenu. Osjetili smo ono o čemu je otac Ante stalno govorio, ljepotu što smo u njegovoj drugoj domovini s ljudima koji žive s Bogom – govori dalje predsjednica udruge “Mladi oca Ante Gabrića” iz Metkovića.

Antini putovi su ostali

Od niza svjedočanstva, dotaknula su ih ona udovica koje su uz pomoć oca Ante mogle nastaviti živjeti. Odbačene od društva, posebice hindu udovice, jedinu zaštitu i pomoć nalazile su uz oca Antu. Svake godine Gabrić bi im u božićno vrijeme osigurao odjeću. Sada je na tom području dvjesto udovica i udovaca. Pa evo, ponovno se Ante za njih pobrinuo preko patera Sylvestera, koji im je zahvaljujući donacijama hrvatskih hodočasnika poklonio sto sarija i sto dohtija. Sva svjedočanstva bila su prožeta Antinom nesebičnom ljubavlju, zahvalnošću za sve ono što im je dao i ostavio, a to je ono najvažnije, vjera u živoga Boga. Vjera se nije ugasila i još s istim žarom živi u njihovim srcima.
– Čuli smo mnoga svjedočanstva – govori gospođa Violeta – koja su nas duboko dirnula, kao ono jedne 90-godišnje starice koja je u trenutku kad je čula da je otac Ante umro izjavila: “Tko će me sada voljeti kao ti?” Otac Ante bio je pažljiv i darežljiv, osim što im je darovao sarije, iz Calcutte se nikad nije vratio praznih ruku. Zvao ju je majkom, kao i mnoge druge žene u znak poštovanja. Otac Ante joj nedostaje svaki dan, kao i svim drugim župljanima, uvjerena je da je on svet čovjek i blagoslovljena je što ga je poznavala.
Izdvojili bismo i svjedočanstvo ozdravljenja kuhara Manoja Dasa, koji se svih dana našeg boravka u Bengaliji brinuo za nas. Manoj je svoje opečeno tijelo, opekline i unutarnje organe oštećene u vatri, liječio zemljom s groba oca Ante, kojemu se i molio za ozdravljenje. Njegove su molitve uslišene jer se u potpunosti oporavio i dobio priliku za novi život sa svojom obitelji.
Metkovska pedagoginja kaže i da su čuli priču kako je otac Ante dočekao lopove koji su došli opljačkati novac koji je dobio za pomoć svojim župljanima, ali su otišli posramljeni i praznih ruku nakon što im je predao novac, ali ih je podsjetio da su ga uzeli svojim prijateljima i susjedima. Za divno čudo, njihova je savjest proradila pa su novac ostavili.
Otac Ante također je svaki dan kuhao puno hrane da se nađe ako tko naiđe, i nailazili su u desecima i stotinama i nikad nitko nije ostao gladan, a nije ostalo ni viška. Svaki dan je spremio baš onoliko koliko mu treba.
– Prolazeći kroz misijske postaje od Antina vremena pa do danas, malo se toga promijenilo – kaže fotograf Zvonimir, koji i u ono vrijeme nekoliko puta posjećivao ocu Antu. – Ostala su ista sela, iste kolibe. Mnogi i dalje nemaju uvjeta slati djecu u škole. Žene su i dalje doma uz djecu. Za razliku od prije, sada svako selo ima električnu energiju. Antini putovi su ostali, održavaju se koliko mogu. Tu se može vidjeti razlika između kršćanskih sela i sela drugih vjeroispovijesti. Sela su urednija i prilazi su puno bolji od drugih sela. Glavna cesta koja sada vodi od Calcutte do Kumrokhalija u Antino vrijeme nije ni postojala. Sada je to jedna od boljih cesta u tom kraju. Da bismo došli do sela, koristili smo razna prijevozna sredstva, od auto-rikše, tuk-tuka pa do čamaca. Ne možemo ni zamisliti kako je sve to Ante prolazio, kako pješice tako svojim biciklom. Koliko vremena da bi došao do onih koji su ga trebali.
O nastavku svoga boravka u Bengaliji hrvatski hodočasnici govore kako su posjetili i sjemenište Samarpan Minor Seminary, gdje se nalazi sedamnaest sjemeništaraca, te biskupa Salvatorea Loba iz biskupije Baruipur.
– Nakon obilaska sela krenuli smo s volontiranjem, počevši od Calcutte i dječje kuće Shishu Bhavana, gdje smo se družili, igrali se te masirali malene s cerebralnom paralizom. Potom smo bili u kući umirućih u Kalighatu, prvoj kući Majke Terezije gdje je liječila gubavce. U kući je u tom trenutku boravilo 56 muškarca i 38 žena, broj se gotovo dnevno mijenja. Susreli smo ljude koji uglavnom dolaze s ulice i tu se liječe od gube, karcinoma, tuberkuloze, opeklina visokog stupnja, a neki su i jako lošeg mentalnog zdravlja. Mnogi tu završavaju svoj životni put zbog neizlječivih bolesti, a drugi ostaju i nakon potpunog oporavka zato što ih obitelji nakon ozdravljenja više ne primaju natrag. Tu smo čistili prostorije, presvlačili krevete, posluživali obroke i napitke te hranili nemoćne. Masirali smo im ruke i glave kokosovim uljem, u čemu su posebno uživali. Iskustva se ne mogu ispričati. Ono što su naše oči vidjele ne da se opisati. Gledate umirućeg, a ni jednog trenutka u njegovim očima ne vidite strah, uznemirenost, nego naprotiv, mir i predanje – svjedoči Violeta Oršulić i nastavlja:
– Sve misionarke poput anđela lebde oko onih najsiromašnijih od najsiromašnijih, a među njima i naše hrvatske sestre Agnes, Beatina i Josipa. Sama organizacija bila je nevjerojatna, ne našom zaslugom, nego Antinom jer su nam se sva vrata otvarala. Zahvaljujući našim sestrama, imali smo priliku biti i s drugom nasljednicom Majke Terezije, sestrom Mary Prema, s njezinim savjetnicama, pa čak i s biskupom iz Ranchia Theodoreom Mascarenhasom.
Nakon Calcutte započeli su s volontiranjem u kući Majke Terezije u Maria Palliju, osnovnoj školi te župnoj kući. Za razliku od Calcutte, gužve, zagađenog zraka, siromaštva i bijede ulica toga grada, hodočasnici govore kako tu ulazite u neku drugu dimenziju Sunderbana, džunglu koja odiše ljepotom zdrave prirode.
U petodnevnom volontiranju jedan dio volontera obnavljao je učionice u školi koja se zove po našem misionaru “Fr. Ante Gabrić, English medium school”, vodio je radionice s učenicima i učiteljicama. Tu je uvijek bilo veselo, igrale su se igre, pjevale pjesme, izrađivali sapuni, oslikavale učionice, sve uz pomoć mališana. Prošle godine, kad je škola i otvorena, bilo je 30 učenika, sada ih je 42, a još 20 ih čeka upis. Za sve njih osigurali su i nove školske torbe, a razveselili su ih i brojnim slatkišima i darovima iz Hrvatske.
Drugi dio volontera bio je usmjeren na kuću misionarki ljubavi, gdje su smještene osobe s invaliditetom, mentalnom retardacijom, stari i nemoćni, njih stotinu. Hrvatski hodočasnici bili su prvi volonteri koji su dobili dopuštenje volontirati u ovoj kući.
Kamen protiv ugriza zmija
– Neizmjerna radost i sreća za njih i nas. Zemljište i kuću otac Ante poklonio je Majki Tereziji. Uz staru zgradu danas uz pomoć donacija iz Amerike sagrađene su još tri nove zgrade. Ovdje djeluje osam misionarki ljubavi, među kojima je i sestra Marline, koja je od 1975. godine zajedno s ocem Antom došla u ovu postaju. Do prošle godine u sklopu doma bila je i ambulanta, koja je bila od velike pomoći ovom stanovništvu. Osim medicinske pomoći koje su pružale, sestre su imale i belgijski kamen koji je Gabrić donio protiv ugriza zmija. Svake godine po tri tisuće ljudi zatražilo bi pomoć, međutim, vlada više ne dopušta takav način pružanja pomoći, pa će to za stanovnike ovog kraja sada biti veliki problem – ističe gospođa Violeta.
Treći dio volontera bio je usmjeren na kapelu u župnoj kući koja je nekada bila Antina soba. U potpunosti su obnovili taj dio. U obnovi je prostorija u koju će se staviti sve Antine stvari koje su pripremili: krevet, stol, stolica, ležaljka u kojoj je, kako kaže sestra Marline, otac Ante meditirao, njegova dva fotoaparata, talar i vaga na kojoj je izvagao na tisuće pisama.
– Još mnogo toga treba tamo učiniti i na ovome ne smije ostati, ovo je samo početak, a do proglašenja blaženim nadamo se da će već sve biti spremno. Sretna sam što su svi ovi ljudi bili oko mene, što sam u njima otkrila puno više od onoga što sam znala ili što sam očekivala. U njima sam tih dana mogla vidjeti Antin žar koji je na njih prenio. Obuhvatila ih je Antina ljubav i vatra s kojom je i sam to činio, pa su se svi tih dana srcem dali u svemu. Dali su mi vjetar u leđa da ne treba stati, mali Antin pogon koji će oživiti Antine misije uz njegovu pomoć.
Kako kaže učiteljica Anita i drugi s kojima smo bili: “Donijeli ste nam svjetlo i nadu u bolje sutra. Ante nas nije zaboravio!”
Pa neka tako i bude. Kako kaže naš otac Ante: “Treba gorjeti i izgorjeti... a mi dimimo! Zašto ću ja dimiti, molim vas lijepo?!”
U ovim teškim trenucima ne zaboravimo i Antine riječi: “Bog ima za tebe svjetlo za svaku sjenu, plan za svako srce, ključ za svaki problem, melem za svaku bolest”, zaključuje Violeta Oršulić.

MetkovicNET

Koristimo kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo i potpunu funkcionalnost internet stranice i servisa. Uvijeti korištenja