WhatsApp Image 2021 03 05 at 13.09.53

 

 

Petak, 02 Travanj 2021 11:16

Djeca su dragocjena, volimo ih i osnažimo!

Posljedice će se pandemije zbrajati sigurno godinama, vrlo će se detaljno analizirati svaki segment društva i način kako je situacija zbog koronavirusa oslabila brojne pore našeg društva. Možda je i neke ojačala, odnosno unaprijedila, osnažila za neke druge izazove koji nam dolaze u godinama koje su pred nama.

Ono što je sigurno jasno iz pozicije svojega svakodnevnog posla u Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju jest da je pandemijska svakodnevica oslabila stabilnost naše djece. Kada su vam ambulante pune, kada su na dnevnoj razini pritisci vezano uz mentalno zdravlje djece postali iznimno visoki, jasno je da na njihovo odrastanje znatno utječe upravo ova "nenormalna situacija“. U svojim sam mnogim dosadašnjim kolumnama naglašavala, i to svakodnevno činim, potrebu da konačno prepoznamo važnost skrbi o mentalnom zdravlju svih, a posebno o zdravlju djece i adolescenata jer smo odavno propustili "pet do podne“ i pred nama je ozbiljan izazov, a to je kako ih osnažiti i dati im životni poticaj u vremenima koja su tek pred njima.Neosporno je uvijek bilo važno održati određeni standard skrbi u području mentalnog zdravlja svih građana, a posebno onih do 18 godine života, međutim, ako opazite da je unatrag godinu dana porast broja mladih koji ozbiljno promišljaju o samoubojstvu, razvidno je kako nismo na dobrom putu. U Republici Hrvatskoj godišnje od 20 do 25 slučajeva pokušaja suicida među mladima, nažalost, završava gubitkom mladog života. Na svaki se taj konačni gubitak mogu pribrojiti bezbrojni drugi pokušaji, kad se mlada osoba, bolje reći dijete, odnosno adolescent, nalazi u po njemu ili njoj bezizlaznoj situaciji pa se suicid, odnosno smrt čini kao jedino rješenje kojemu teže da izbjegnu svu silnu patnju nakupljenu u ionako često svilenoj, fragilnoj i, nažalost, brojnim iznimno nepovoljnim životnim okolnostima protkanoj djetinjoj duši.Nije ni nama odraslima lako posljednjih godinu dana izdržavati sve udarce koje nam život uredno, kao po rasporedu, servira. Šibaju nas bure i oluje kojima često uspješno, ali i neuspješno odolijevamo. Ni mi odrasli nismo neosjetljivi na brojne izazove i poteškoće na koje svakodnevno nailazimo - neki su nam laki, neki su nam teški, neki preteški. Uz pomoć okoline, vlastitim kapacitetima i dostatnim načinima obrane od svega što nas muči, preživljavamo i nastojimo ne izgubiti se trajno ispod površine svjesni da brojni uokolo nas ipak ovise o nama, posebno naša djeca, roditelji, suradnici, svi s kojima si nastojimo na kavama, skrivenim razgovorima, ili beskrajnim telefonskim pozivima međusobno olakšati ovu nesigurnu, depresivnu, u konačnici i često apatičnu svakodnevicu.Promislite tek kako je našoj djeci. Zbrajajući svoja iskustva u radu unatrag godinu dana, često se zapitam promišljamo li dovoljno svi u kojim sada vremenima naša djeca pohađaju vrtić, školu, fakultet. Ne znam na kakve će se oni anegdote za koju godinu pozivati, čemu će se poput nas smijati, i uopće - kako će obilježavati neke bitne godišnjice kako to činimo mi, njihovi roditelji ili njihovi bake i djedovi, koji jedva čekamo da se svakih pet godina ponovno sastanemo sa škvadrom iz srednje škole. Čini mi se da je pred njima jedina mogućnost da se prisjećaju primjerice obljetnica "razredne samoizolacije“ u kojima je zajedničku sudbinu dijelio razred koji se i nije imao priliku uistinu upoznati, spojiti, udružiti, stvoriti upravo one kroz život važne školske uspomene koje će se kasnije generacijski prepričavati na svim bitnim okupljanjima te iste generacije. Ni zajedničkih izleta, ni proživljenih skupnih ludosti, a o iskustvu s profesorima i učiteljima kao neprijepornim autoritetima i uzorima da i ne govorim. Zakinuti su i djeca i učitelji, odnosno profesori, ali i mi smo kao roditelji zakinuti za mogućnost da kroz njihovo školovanje i odrastanje u suživotu s njihovim vršnjacima i nastavnicima pratimo različite faze u sazrijevanju svoje djece. Ograničeno nam je i pravo onih emotivno obojenih odlazaka naše djece na maturalce, izlete, uzbuđenje oko spremanja za maturalnu večer i za onaj osjećaj u prsima kada si osvijestite da dijete odrasta, da postaje odrastao čovjek koji polako napušta okrilje vaše neograničene roditeljske ljubavi. Sada samo osjećamo beskrajnu potrebu da svoje dijete zaštitimo od stvarnog odraslog svijeta u koji ulazi, a koji nam se sada čini sve manje privlačnim i poželjnim za napredovanje vlastitog djeteta.Svi smo preplavljeni brojnim strahovima, od straha za svakodnevicu naše djece do straha kako će se uspjeti pozicionirati u godinama koje prebrzo prolaze u našim i u njihovim životima. Nažalost, moji kolege na Zavodu i ja, ali i šire, u drugim ustanovama u Hrvatskoj, svjedočimo o porastu brojnih psihičkih poteškoća upravo kod djece i adolescenata u smislu osjećaja uskraćene budućnosti, besmislenosti života, rezigniranosti, apatije, depresivnih promišljanja, anksioznosti, autoagresivnosti, ovisnosti, poremećaja prehrane, učestalih ideja o smrti kao jedinom prihvatljivom rješenju, pokušaja suicida na različite načine, nemotiviranosti, pada koncentracije, obeshrabrenosti, osjećaja uskraćenosti prava na sigurnost, pažnju, ljubav, radost življenja općenito.Brojna su i djeca koja i dalje odrastaju u nesigurnim i složenim obiteljskim situacijama u kojima nedostaje ljubavi i topline, uz nasilje, gorčinu, ignoriranje od strane roditelja, fizičko i psihičko kažnjavanje, mržnju, odbacivanje, a uz manjak svih onih potrebnih poticaja koji mladu osobu čine osobom s pravom na život u punom smislu te riječi."Tri su nam stvari ostale od raja, zvijezde u noći, cvijeće po danu i dječje oči.“ (Dante Alighieri)Neka nas ovo vrijeme pred Uskrs i na Uskrs još jednom podsjeti upravo na ovo što je i Dante davno prepoznao, jedino uistinu vrijedno što iza nas ostaje su naša djeca.

Piše: Katarina Dodig-Ćurković

MetkovicNET

Koristimo kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo i potpunu funkcionalnost internet stranice i servisa. Uvijeti korištenja