WhatsApp Image 2021 03 05 at 13.09.53

 

 

Petak, 19 Ožujak 2021 11:24

Kakva su vremena, pa ni poslovice ne vrijede

Pred ovu 53. moju kolumnu moram priznati da sam prvi put zastala kako bih duže promislila o tome što mi je imperativ za nadolazeći tjedan. Kroz glavu su mi se naglo i žurno provlačile brojne misli i ideje, nijedna dovoljno snažna da se "zalijepi" kao tema. Rijetko imam potrebu, općenito gledano, za bilo što opravdavati se, pa tako i o onome o čemu pišem, međutim, priznajem da mi se sviđa kada mi mnogi govore i pišu kako se jako često nalaze u onom o čemu im nastojim taj tjedan prenijeti svoje impresije, znanja, ili čak i iskustva, s ciljem da potaknem sve nas da provodimo promjene. Na sebi, oko sebe, u sebi, nevažno. Promjena je promjena, neovisno o tome gdje i na koji je način usmjerena i čime je potaknuta.Tjedan ispred mene, i ovaj aktualni, opterećeni su gubitcima bližnjih i dragih ljudi, pa dok se nastojim othrvati osjećaju tuge i sjete, pokušavam u svemu pronaći i nešto pozitivno. Kažem prijateljici s kojom dijelim kavu na suncu da više uopće ne vjerujem u ono da se dobro dobrim vraća, očekujući, naravno, da će me odmah demantirati i reći "glupost, ja baš vjerujem u to“, jer svaki put upravo na moju neku žalopojku udari vas i vrati mi protuargumentom zašto sam u krivu. Eto, sada me i ona podržala u stavu da više, čini se, ni dobro nije zalog da ti se vraća dobrim. Odlazim na posao, na terapiji objašnjavam adolescentici koja je izgubila vjeru u sve oko sebe, a primarno u samu sebe, da mora, ili bolje rečeno, treba krenuti ponovno prema ozdravljenju, jer iza svake kiše dolazi sunce, na što mi mrtva-hladna odgovori: "Glupost, pa tko još vjeruje u te glupe poslovice?!". Hm. Ni ova nije nešto postigla učinak koji sam priželjkivala. Idemo dalje. Možda tijekom dana budem nešto bolje sreće, pa će na kraju ispasti da ipak nešto i od starih poslovica može biti primjenjivo u nekim mojim situacijama ili zbivanjima. Valjda su naši stari znali zašto su ih i napisali, pa mora biti po onoj da "tko tebe kamenom, ti njega kruhom“. Idućeg dana već sam mogla isto i izgovoriti, na što su moji potomci također imali amandman koji su razumno primijenili i naveli mi bar desetak primjera iz mog privatnog i poslovnog života gdje bi mi bilo puno razumnije da sam se koristila kamenjem, a ne "prehrambenim artiklima“. Kako je moguće da nam u ovim vremenima više ni stare mudrosti, mukotrpno stoljećima stečene, više nisu primjenjive na život koji živimo?Je li ovo "novo normalno" dovelo do toga da smo prisiljeni očito i poslovice prilagođavati trenutačnoj situaciji u kojoj je opći dojam da apatija, bezvoljnost, anksioznost, depresivnost, nemotiviranost, odustajanje, rezigniranost, pasivnost, neodlučnost, letargija, preuzimaju prostor u kojemu svakodnevno, s manje ili više uspjeha, kormilarimo svojim životom. Je li u pravu moja prijateljica koja mi kaže da će uskoro najvažnije biti pronaći način kako biti sretan, kako se osjećati sretno, ili kako uopće naći način da se čovjek u godinama koje nam stižu osjeća zadovoljnim i sretnim? Koliko je uopće pojam sreće više primjenjiv s obzirom na promjene koje nam je pandemija donijela u godini koja je, srećom, za nama? Zadnja koja umire je nada. Opet poslovica! Gdje ju više pronaći i čemu se nadati kada živim dan po dan, nemam uopće planova za sutra? Reći će moja poznata legica, koja inače već na početku godine ima u kalendaru sve posloženo, i za svaki vikend zna gdje je, s kim je, i što radi. Dakle, ako je ona odustala, i ako njoj ne vrijedi ona o nadi koja umire posljednja, onda se i ja ne mogu oduprijeti tvrdnji kako je "novo normalno" to da sve što je ranije bilo normalno sada više nije, i obrnuto. Čini mi se da idemo baš tim smjerom, na kojemu sve manje vjerujemo da će nam se, ako radimo i činimo dobro, isto i na taj način vratiti. Moja bi mama znala reći: "Čini dobro, a očekuj najgore". I kao da me upravo ta poslovica i dovela do spoznaje da od svih starih mudrosti ova posljednjih godina uzima najviše prostora. Uokolo mene brojni poznati i nepoznati odlaze s ovog svijeta, roditelji ostaju bez djece, djeca bez roditelja, mi bez prijatelja, naša djeca bez svojih školskih prijatelja, ne viđamo znance i susjede zbog pandemije, i sada ih viđamo samo na pokopima... Kako god se okreneš, oko tebe netko tuguje. "To je život“, većina će reći. A nije to život, prije naše navikavanje da svakodnevicu u kojoj smo postali ovisni o negativnim i lošim vijestima, prihvatili smo da nemamo pravo na planiranje, ograničavamo se na rutine u kojima krademo tek male sitne stvari za sebe i druge oko sebe, izbjegavamo se suočiti s realnosti koja nam je ponekad toliko teška i neizdrživa da se radije tješimo tvrdnjom da je život u trenutku, pa nam je, eto, i pandemija pomogla da osvijestimo "taj trenutak“. Čini se kao da nam ispod radara promiče spoznaja da smo se u jednom trenutku svi jednostavno prestali radovati i udisati život punim plućnim kapacitetom, prestali smo tražiti ljepotu u sebi i oko sebe, odustali smo od prava da iskusimo onu "samo jednom se živi“, nego umjesto toga nesigurno i obeshrabreno tapkamo u mjestu i očekujemo Godota. Kako je u onom filmu Gru ukrao Mjesec, čini se da je ključno pitanje tko nam je ukrao pravo na životnu radost i kako se dogodilo da svi sve manje vjerujemo u dobrotu i bumerang kojim se vraćaju dobre stvari, i je li vrijeme da se banke dobrote u ovoj pandemiji nekako reorganiziraju. Kao što je osnovno pravo - pravo na dostojanstven život, temeljno je pravo i biti sretan. Vrijeme je da se ponovno prisjetimo tog prava na sreću.

Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković

 
 
 

Koristimo kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo i potpunu funkcionalnost internet stranice i servisa. Uvijeti korištenja