Sirica

Utorak, 04 Veljača 2020 14:55

PAVO JERKOVIĆ Ostavio unosan posao i pokrenuo revoluciju u dolini Neretve

Pavo Jerković trideset se godina bavi turizmom i ugostiteljstvom u dolini Neretve, gotovo pola života. Neki će reći da život piše romane, a ovaj “stari” Neretvanin mogao bi napisati desetke romana o ljepotama Neretve, lađama, gastronomiji, jeguljama i žabama, i zasigurno bi to bilo čitano štivo, piše Slobodna Dalmacija.

Jerković je zaljubljenik u Neretvu, s kojom se potpuno srodio otkako je daleke 1990. godine napustio dobar posao u Njemačkoj i vratio se u svoj rodni kraj, gdje je otvorio tada prestižni ugostiteljski objekt “Villa Neretva”. Nakon toga uslijedio je čuveni “safari” u lađi neretvanskom močvarom, koji je proslavio Neretvu u Europi i svijetu.

Zatim je krenuo i Maraton lađa – natjecanje lađa rijekom Neretvom, čime je neretvanska delta postala prestižna turistička destinacija. No, za to je trebalo puno truda, rada i nadasve volje, a toga Pavi Jerkoviću ne nedostaje.

Safari donio novu vrijednost

– Kad sam krenuo sa safari-turizmom, neki su se čudili, bilo je i podsmijeha, ali to je donijelo novu vrijednost dolini Neretve – govori nam Pavo, koji je ideje za svoj životni projekt crpio na turističkim putovanjima u Španjolskoj. Upijao ih je i oživotvorio u neretvanskoj močvari, koja je nekada bila leglo komaraca, a danas je turistička meka.

Dolina Neretve pravi je raj za brojne inozemne posjetitelje, koji su oduševljeni domaćom gastronomijom, brudetom od jegulja i žaba te nadasve netaknutom prirodom. Turistička sezona u neretvanskim močvarama traje od ožujka do studenog, da bi se u jesen upotpunila berbom mandarina. U proljeće se planiraju izleti u mandarinska polja, kad procvjetaju mandarine, što je novina u ovdašnjoj turističkoj ponudi. Uz neizostavni foto-safari, izletnički program u delti Neretve upotpunjen je i posjetima Arheološkom muzeju Narone i Prirodoslovnom muzeju u Metkoviću.

O značenju delte Neretve dovoljno govore i mnogobrojni nalazi prstenovanih ptica koje su zimi ili tijekom proljetne i jesenske seobe bile u ovim krajevima. Do sada je poznato 110 vrsta selica koje se odmaraju u dolini Neretve, tu su razne vrste pataka, čaplji, čigri, eja, žalara, čurlina i prutki, što je prava poslastica za ljubitelje ptica i prirode.

– Posjetitelji u posljednje vrijeme izbjegavaju muzeje. Njima je najveće zadovoljstvo biti u prirodi na otvorenom i promatrati ptice. Takozvani birdwatching novost je u ovdašnjoj turističkoj ponudi. Gost uzme dalekozor i promatra ptice na čeki. Tu mu se organizira ručak i to je za njih nezaboravan doživljaj. Također, gosti vole i loviti ribu. Ono što uhvate, bilo ploticu, peškelja ili soma, odmah skuhaju na brudet. Posjetitelji delte Neretve uživaju upravo u domaćem ručku, a cilj je gostima ponuditi autohtona jela koja su kuhali naši stari – otkriva nam Jerković.

DSC 0256

Sve brojniji i Skandinavci

Riječ je o specijalitetima doline Neretve, pohanim žabama, brudetu od jegulja, domaćem kruhu ispod peke, a sve to zalije se kapljicom dobrog domaćeg vina.

Među gostima koji posjećuju Neretvu prevladavaju Francuzi, Slovenci, Nijemci i Austrijanci, zatim slijede turisti iz skandinavskih zemalja.

–  Za nas turističke djelatnike velika je radost kad nam se vrati stari gost i dovede i svoje susjede i prijatelje. Donose nam fotografije i pokazuju da su tu bili prije desetak godina – govori Jerković, idejni začetnik safari-izleta, koji su postali nezaobilazan dio ovdašnje turističke ponude.

Bit svega je neretvanska lađa, staro autohtono plovilo koje je bilo zaboravljeno sve dok nije izvučeno iz mulja i preuređeno za izletničke svrhe.

– Nije bilo nimalo lako restaurirati neretvansku lađu. Nije ta lađa bila namijenjena prijevozu turista, nego tereta i životinja. Kad sam postavio prvu tendu na lađu i klupu za sjedenje, to je za mene bio svemirski brod. Pa kad vidite da se to sviđa gostima, sretni ste i radujete se s njima – otkriva Jerković.

– Neretva je otkrivena posebno u predsezni i posezoni. Vraćaju se gosti koji su bili i desetak puta, i uvijek im nešto novo ponudimo. Nema većeg zadovoljstva nego kad se stari gost vrati i donese nam i poklon, sretan zbog onoga što je vidio u delti Neretve. Upravo nas to čini drugačijima od velikih turističkih središta. Gost je kod nas čovjek, a ne broj. A tu su i neretvansko gostoprimstvo i gastronomija – naglašava Jerković.

Jegulje i žabe nisu baš svima mile. Neki imaju i predrasude pa ne žele kušati, boje se da je jegulja zmija. Ali iskusni ugostitelj i tome je doskočio.

’Naša teća se poliže’

– Dugo sam razmišljao kako ponuditi brudet od žaba i jegulja onima koji ga nikada nisu probali. I tako sam došao na ideju “neretvanskog deserta”. Gosti misle da je to neki starinski kolač ili slatko, a mi izrežemo puru na fete i stavimo teću brudeta. Pa da vidite kako se brzo teća poliže, ništa ne ostane. Jedu i oni koji nisu namjeravali. To nam je potvrda da smo uspjeli – kaže Jerković.

Neki posjetitelji neretvanskih močvara ne čude se samo jeguljama i žabama, nego i kruhu ispod peke. Pitaju što je to. A mi smo ove godine uredili veliko ognjište u “Neretvanskoj kući”, gdje gost može gledati kako se mijesi domaći kruh, a može ga i sam umijesiti i ispeći – otkriva nam Jerković. I to je posebnost koja čini Neretvu drukčijom od ostalih velikih turističkih centara.

U dolini Neretve inozemnim gostima nudi se domaća atmosfera. Ljudi uživaju u jedinstvenom krajoliku, u lađama se voze močvarom, kušaju autohtone specijalitete, degustiraju domaće rakije, sokove i likere od mandarina i smokava. Osim jednodnevnih izleta, često se organiziraju i višednevni aranžmani, koji uključuju još detaljnije upoznavanje ljepota doline Neretve, odlaske u obližnje Gospino svetište Međugorje ili u Mostar.

Jerković ponosno ističe da Neretva ima najbolje ocjene gostiju s kruzera koji pristaju u Opuzenu. To su pretežno posjetitelji iz Amerike, Engleske ili Kanade, koji bježe iz svoje civilizacije u neretvansku močvaru.

– Možete misliti, oni se najprije voze morem, pa rijekom Neretvom i onda dolaze u močvaru. Tamo im se priprema noćna večera uz glazbu i ples. To je za njih nezaboravan doživljaj. Neretva je prirodni dar od Boga, ali Bog nam je dao i gostoprimstvo, jer kad gosti dođu u Dubrovnik ili Makarsku, oni su samo brojevi u masi, a ovdje kod nas primljeni su na drukčiji, domaćinski način i oni to cijene.

Ne trebate znati svjetske jezike, ali gostu se možete nasmiješiti, zaželjeti mu dobrodošlicu i dali ste mu srce – govori Jerković.

Iako brojni gosti otkrivaju Neretvu i uživaju u njezinim ljepotama, ipak se može bolje. A da bi neretvanskom turizmu krenulo nabolje, Pavo Jerković predlaže da čitava dolina Neretve ima jednu turističku zajednicu koja će promovirati destinacijski menadžment, slično kako je to organizirano na Hvaru ili u Imotskoj krajini.

Nažalost, u dolini Neretve svaka općina i grad ima svoju turističku zajednicu i nema dovoljno sluha da se krene u zajednički turistički nastup na tržištu, rezimira naš sugovornik, koji smatra da bi se državne institucije trebale pozabaviti turizmom delte Neretve, poglavito zbog blizine državne granice, koja je ograničavajući faktor. Gosti često iz Dubrovnika pođu u Neretvu na izlet pa se vrate s graničnog prijelaza na Bistrini i Kleku jer je gužva prevelika i satima se mora čekati u koloni.

– To je nedopustivo u današnje vrijeme. Prošlog je ljeta 150 gostiju s kruzera u Dubrovniku koji su krenuli na izlet u močvaru čekalo na graničnim prijelazima Bistrina i Klek četiri sata. Tim je ljudima to neshvatljivo, koliko god se mi trudili objasniti im da je Neum BiH, a Hrvatska u Europskoj uniji. Pelješki most za nas će biti spas – kaže Jerković, te predlaže rješenje za probleme na granici u sezoni, ali njegovi apeli očito ne dopiru do mjerodavnih institucija.

Problemi s inspekcijom

– Ako gosti imaju odjavu u Gružu, zna se tko su. Treba im dati policajca u pratnju da mogu neometano prelaziti granicu na Kleku i Bistrini. Iz Dubrovnika idu u Crnu Goru, ali ne mogu u dolinu Neretve. To nam je veliki problem – ističe Jerković. Osim toga, granični prijelaz Vukov klanac u općini Zažablje u sezoni nije otvoren za međunarodni promet kao onaj u Imotici.

– To bi nam bio spas. Od Neuma do jezera Kuti deset je minuta vožnje, ali kažu da to ne dopuštaju u BiH jer nema uvjeta za carinsku službu – ističe Jerković, koji se pomalo pribojava i za budućnost neretvanske jegulje i žaba, koje polako nestaju. Istina, žaba još uvijek ima, ali se zbog zarastanja močvarnih kanala sve teže love. Druga je priča s jeguljom, koja se lovi u malim količinama, a oni koji je love ne mogu izdati račune pa ugostitelji imaju velike probleme s inspekcijom.

– Bez jegulje i žaba mi smo ništa. To je okosnica naše gastronomske ponude. Prije ulaska u EU određena je kvota od 500 kilograma izlovljene jegulje u Neretvi i to je tako do daljnjega. A svaki neretvanski ugostitelj godišnje troši više od tone jegulje. Svi hvale neretvanski brudet, a nitko nas u dolini Neretve ništa nije pitao kad se određivala kvota izlovljavanja jegulje – ljuti se Jerković.

– Tako vam je to kod nas – dobacuje nam na odlasku turistička legenda, koja živi svoj san.
Močvara, nekada carstvo i leglo komaraca, danas je prestižna turistička destinacija, a o neretvanskoj lađi govori se i na “kraju svita”, piše 
Slobodna Dalmacija.

Piše: Stanislav Soldo

 

 

 

Koristimo kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo i potpunu funkcionalnost internet stranice i servisa. -