Planinarenje nije samo puko hodanje u prirodi i želja da se osvoji vrh. Ono je mnogo šire i uključuje i upoznavanje geografskog položaja i povijesti željene nam lokacije, upoznavanja običaja ali i novih opojnih okusa i mirisa.
Ovaj put HPD "Metković" uputio se u najzapadniju našu županiju – Istru. Dug je to put, a želja da se vidi "crvena" Istra bila je intezivna. Istra leži na pitomim brežuljcima sa bezbroj nijansi zelene. Dok je moje oko upijalo taj beskrajni zeleni val, svima bi moglo biti žal što nisu bili tu. Da mi razum nije govorio da sam u Istri pomislila bi na trenutke da sam u Zagorju. Sve mi je tu bilo nekako pitomo.
Zalutati u Istru je nama sa krajnjem juga nemoguće, dakle uputili smo se tamo ciljano, na najljepšu planinarsku stazu u Istri, na " Stazu sedam slapova" na rijeci "Mirna".
Staza se nalazi u Buzetu koji je ovaj put bio naš domaćin. Točnije planinarska kuća "Žbevnica" na putu za istoimeni vrh. Planinarska kuća je na 807m n/m, uredno opremljena, funkcionalna, čista i u svakom slučaju uredna, s pripadajućim dvorištem, skrivena u šumi visokog drveća, može primiti i do 30 planinara. Od te planinarske kuće do početka staze ima 20-tak minuta (automobilom).
Početak staze kao da je nama iz doline jako prepoznatljiv, bajer, nasip kojim počinje staza i kreket žaba, dovoljno da protrljamo oči i promućkamo glavom da možda ne sanjamo da smo u Istri, a onda nakon nekog vremena stižemo na pravu stazu i okruženi stijenama s jedne strane i žuborom rijeke sa druge strane, počinje ljepota neobičnih boja stijena koje umiva sada lagano Mirna, a po oblicima ta Mirna nije tako ni mirna kako zvuči, hirovita je ona, ta žena je, ali taj hir ponudio je nama pravi mir. Staza je duga oko 15-tak km i može se preći za pet sati. No u hodanju u prirodi treba i uživati, ono što oko vidi valja pretočiti u sliku, fotkajući ali i spremiti u skrivene ladice glave svoje, da izvučemo iz sjećanja kada sve druge ladice budu prazne. Staza nije zahtjevna a to može potvrditi i naša najmlađa članica Leela od pet godina i naš novi član Željan Veraja kojem je ovo bio prvi izlet. Staza prolazi selom Kotle, koje je naziv dobilo po udubinama koje je rijeka napravila, "Napolenovim mostom" valja nekoliko put pregaziti "Mirnu" na stazi. Jedan dio staze je pomalo dosadnjikav budući da je makadam, ali u svakom slučaju vrijedilo je proći tu stazu.
Osvježeni nakon prevaljene staze, krenuli smo na 150m visoko brdašce gdje se okružen bedemima smjestio stari grad Buzet s lijepim pogledom na okolne zelene arhitekture. To je grad poznat po tartufima.
I taj dan bio je dug, sunce nas lagano kuhalo na preko 28 stupnjeva, a brojač koraka je brojao sad već preko 28000 koraka, pomalo umorni krenuli smo na večeru u obližnju konobu. Naravno da smo htjeli biti kao "Istrijani", probali smo pljukance s tartufima kao autohtono istarsko jelo. Dojmovi jako dobri!!!
Naš novi član Željan bio je silno simpatičan svim konobarima u Istri (zavoljela ga Istra) i uvijek je dobivao pozamašne porcije jela, a na kraju i koncu ni nama nije bilo žao što je on bio sa nama.
A onda naravno odmor, noć i novi dan, zadnji dan u Istri 14.04. nastavljamo u obližnji Motovun. Montona ili grad na gori. Gradić poznat po festivalu filma, ali gradić u svakom slučaju vrijedan posjeta. Dalje nastavljamo u "Najmanji grad na svijetu" Hum, koji nas je iskreno oduševio. Legenda kaže da je Hum sagrađen od preostalog kamenja kojima su divovi gradili okolne gradove. To je srednjovjekovni gradić koji broji svega 30-tak stanovnika. Dominira Crkva Blažene Marije Djevice, a gradić je najviše poznat po "Biski", najautentičnijoj istarskoj rakiji koja se proizvodi od smeđe imele, jedinstvene boje, okusa i mirisa. Tu je također jedna prava izvorna konoba, a ispred jedan zidić predviđen za predah, sa neobičnim i rekli bi unikatnim "sjedalicama" izrađenih od starih materijala. Tu smo sjeli i odmorili i upijali okom sve što nas okružuje. Kad ste tu, apsolutno možete zamisliti kako se tu živjelo u srednjem vijeku. Put nastavljamo dalje do Parka prirode "Učka". Cesta nas vodi kroz prekrasni "zeleni tunel" kojim se stiže od vrha Učke. Stabala su ovdje visoka i pravilna tako ih upravila priroda jer mi vjerojatno tako ne bi znali, a kolika su visinska kao i klimatska razlika prisutne svjedoči samo pogled na stabla, koja su u početku uspona opružila zelene listove, a na samom vrhu još skrivaju tu ljepotu, ali znamo da smo mi pogrešivi ali priroda nije, i za koji dan sve će tu biti prekrasno, jedinstveno i zeleno. A na najvišem vrhu Učke , Vojak 1396 m, kula-vidikovac izgrađen 1911.g. a obnovljen 2004. godine, pruža predivan pogled s jedne strane na Kvarner, a sa druge strane na ostatak zelene i pitome nam Istre.
Ovdje svako malo mjesto, svako selo priča svoju priču, sve tu razgovara, ti pitomi brežuljci tako nas mame, vrtovi, neka nova stabla i boje krošnji kao da vrište "Dođite nam opet" !

Izvor: HPD Metković