Vrlo često o navedenom raspravljaju oni koji, realno, ne znaju što ljudi unutar sustava doista rade. Također ne znaju kako vrlo često neki od ljudi u sustavu svojim entuzijazmom pokrivaju brojne rupe u njemu nastale zbog nedostatka određenog kvalitetnog kadra, dostatnog broja specijaliziranih stručnjaka te, općenito, uređenih i kvalitetno opremljenih mjesta gdje djecu možemo smjestiti. Svi su postojeći kapaciteti prepuni. Važno je pitanje što se to događa da je sve veći broj djece koja moraju biti izuzeta iz svog obiteljskog doma i, na kraju, zašto sve više majki ili roditelja zajedno odlučuje ostaviti svoje dijete na skrb sustavu. Vrtimo se desetljeće u krugu, mislim da to najbolje znaju baš ljudi unutar sustava, na koji se, uglavnom, svi ljute jer, procjenjuju, nije funkcionalan i brz kakav bi trebao biti.

 

Ne razumijem, primjerice, zašto je određen broj kvadrata nečije kuće ili stana jedan od kriterija prema kojima se procjenjuje je li netko podoban biti roditelj. Pa imamo li svi mi koji jesmo roditelji dovoljan broj četvornih metara koji nas je kvalificirao za roditeljstvo?! Dakle, koliko god svi govorimo o tome što je to najbolji interes djeteta, nejasno je zapravo kako je taj pojam i nastao i što on doista znači. Kako očekivati da dijete od godinu, tri ili pet zna što je za njega najbolje i kako ono može odabrati primjerenog roditelja za sebe. Iz dugog iskustva rada s djecom usudim se reći kako institucionalni boravak nije dobar za djecu kada ga usporedimo s toplinom roditeljskog doma, ali nemojmo zaboravati kako je upravo manjak topline u roditeljskom domu razlogom zašto su brojna djeca i dalje osuđena na loš život i odrastanje. Posebno sam "impresionirana" kada o temama koje sam navela na početku rezolutno govore oni koji nikada nisu imali prilike raditi s djecom koja već od početka svog života ulaze u sustav koji im treba nadomjestiti roditelje.

 

Valja stalno upozoravati na siromaštvo djece, izostanak prava sve djece na obrazovanje, nedostatak kvalitetne zdravstvene skrb, na potrebu za sigurnim i mirnim okruženjem i unutar obitelji i u sustavu škole, vrtića, u okolini općenito. Već i vrapci na grani znaju da sustav ne funkcionira, a i neće tako skoro jer se godinama vrtimo u začaranom krugu, iz kojeg na kraju i oni najuporniji odlaze shvaćajući da ništa ne mogu promijeniti koliko god se trudili. Poznajem kolege koji su već otišli iz sustava skrbi o djeci ili to uskoro namjeravaju učiniti jer su, jednostavno rečeno, pregorjeli. O djeci se stalno govori i piše, djeca su svima u fokusu, ali istinskih, velikih, nužnih pomaka zapravo nema. Tako su djeca, nažalost, a bit će to i nadalje, najveće žrtve svih promjena, pa su izvukla najdeblji kraj i kada je riječ o epidemiji COVID-19.

 

Ne treba idealizirati ni sve udomitelje, jer u brojnim se situacijama nije ni svaka udomiteljska obitelj pokazala dobro rješenjem. Nažalost, događa se da se u udomiteljskim obiteljima učini više štete nego koristi, jer se traumatizacija djeteta nastavila zanemarivanjem, zapuštenejm, pa i različitim oblicima zlostavljanja.

 

Zamislite samo odraslu osobu koja bi, primjerice, zbog posla morala promijeniti tri ili četiri radna mjesta u razlilčitim dijelovima zemlje. Teško, zar ne? A baš tako neku djecu sele iz jednog doma u drugi po cijeloj zemlji ili ih sele iz jedne u drugu pa treću ili četvrtu udomiteljsku obitelj. Poznajem djecu od 10 ili 11 godina koja su u pet godina promijenila nekoliko različitih domova ili udomiteljskih obitelji, uz to su razdvojena od svoje biološke braće, tako da neka tek godinama nakon što postanu punoljetna doznaju za svoju biološku braću ili sestre. Kakva je to dobrobit djeteta da ga tijekom odrastanja odvojie od braće i sestara, pa da, recimo, tek kada osnuje svoju obitelj slučano dozna da negdje daleko živi netko njegov...? Stoga je pohvalno kada posvojitelji odluče posvojiti više braće ili sestara jer im je žao razdvojiti ih. Poznajem neke od njih i dobro znam kako je njihov čin ne samo human nego je i iznimno hrabar, jer nije lako odgajati ni biološku djecu, a upustiti se u odgoj djece koja dolaze iz uglavnom teških, traumatskih, bolnih i vrlo rizičnih životnih okolnosti u najmanju ruku traži, osim velikog angažmana posvojitelja, istinski doprinos brojnih profila stručnjaka. A stručnjaka nema, nema ih dovoljno da budu pri ruci ni roditeljima ni djeci, ne zato što to ne žele, nego ih je jednostavno premalo.

 

Posvojenje je djeteta plemenit čin i na tom su putu izazovi brojni: djetetova je biologija takva da često u rizičnim godinama odrastanja ima potrebu saznati tko je, odakle je, tko su njegovi biološki roditelji, traži ih, služi se svim mogućim društvenim mrežama da ih upozna... Posvojitelji već rano imaju obvezu djetetu reći da je posvojeno, dakle, ti su ljudi često toliko pod pritiscima da postupe uvijek ispravno i za dijete najpovoljnije da od straha da nešto ne pogriješe znaju često uništiti sebe, svoje brakove, samo zato što su iz dobrih namjera željeli nekom djetetu dati bolji život.

 

S druge strane, mnoga djeca danas žive loše, lošim se roditeljima daje godinama pravo na "popravne ispite" (koje nikada ne polože), a oni i ne pokušavaju bar nešto promijeniti. Ipak, imaju puno više prostora za manevriranje i manipuliranje sustavom nego roditelji koji se trude i nastoje odgajati svoju djecu, nekad možda i pogrešno, ali njima se pogreške ne opraštaju. Dakle, ako netko ne može imati dijete, a silno ga želi, ne razumijem čemu inzistiranje na broju kvadrata, uređenju interijera, visini stropova, dobi čak, jer se danas i to pomaknulo, kao i na tome je li ili nije netko u braku, danas je ionako svako drugo dijete iz razvedene obitelji. Dakle, vratimo se na početak ove kolumne.

 

Govorimo li o najboljem interesu djeteta ili govorimo o interesima društva koje još ne razumije da dijete ne treba sobu od deset kvadrata, nego toplu riječ, nježan pogled, čvrst zagrljaj ohrabrenja, nekoga tko će na sebe preuzeti sve djetinje strahove i dati djetetu priliku da kroz život ide hrabro, sigurno, zaštićeno. Naime, ako bi se sada, prema kriterijima koji se traže za udomljenje, učinila procjena svih nas roditelja, baš me zanima koliko bi nas prošlo pod tim uvjetima.

 

Dakle, dok se mi kao društvo odlučimo što je interes i dobrobit djece, vrijeme nije na njihovoj strani, baš suprotno. Što su duže bez adekvatne podrške roditelja, koji ne mora biti onaj tko ih je rodio, šanse da im život da i nešto lijepo, nažalost, sve su slabije. To je naša odgovornost!