Robotska djeca... tako današnju naziva moja prijateljica dok razgovaramo o tome kakve vještine imaju današnji klinci. Rasprava je krenula od stava kako današnji klinci više ne znaju spontano pristupiti jedni drugima. "Nije ni čudno kada je ovo generacija odrasla pod maskama", nadovezuje se treća sudionica u razgovoru i vrlo žustro pojašnjava kako i ne možeš biti spontan kada si najbolje i najzanimljivije godine života proveo pod maskom, pri tome ne uspijevajući odgonetnuti što onaj ispred tebe misli i što može pomisliti da ti misliš.

 Maska je učinila svoje. Mladima je uskratila mogućnost spontanog prilaska, pogleda, osmijeha, onog toliko puta opjevanog pogleda ispod obrva gdje krajičkom oka nastojiš uhvatiti nečije lice ili dio lica koje te toliko čini sretnim. Pretvaraš se da ne gledaš. Hiniš da te nije briga, a ne da te nije briga, nego u tom trenutku sve se u tvojoj glavi svodi na misao "da me bar pogleda krajičkom oka". Nitko me neće uvjeriti da je navedno bilo moguće i s maskama. Ne možeš znati je li netko na tebe slab ako ne osvijestiš crvenilo njegova obraza, treptaj oka ili uzdah s kojim onako baš mladenački i snažno netko ti želi poručiti da si u nekom trenutku "sav njegovo svijet". Maske su maske, i upravo im ime govori kako im je svrha nešto sakriti, zamaskirati, umanjiti i učiniti manje vidljivim. Uz masku neki se postali sigurniji u sebe, nisu više osjećali nelagodu, strah ili mučninu ako moraju nekoga gledati ili biti uz njega. Mogli su se opustiti jer mimika njegova ili njezina lica neće biti "platno na kojem sve piše". Bit će zatvorena priča iz koje će se teško moži razabrati bit. Nema osjećaja, nema treptaja, izostat će taj spontani osmijeh, nježnost lica, izražajnost očiju, kut na usnicama, gracilonost jamica, rumen obraza i napetost u želji da nekome iskažemo je li nam stalo, je li nam važno biti uz nju/njega. Mladima u nježnim godinama itekako je bitno da ih društvo njima sličnih prihvati. To je jedan od najvažnijih stupova sazrijevanja, pozicioniranje i prihvaćanje od vršnjaka i uklopljenost u društvo onih koji nam se čine sličnima, bliskima na više razina. Također, želimo u tim "ludim" godinama osjetiti zaljubljenost, osvijestiti nijanse tih posebnih osjećaja koji izazivaju "leptiriće u trbuhu", knedlu u grlu, vrtoglavicu... Nisu kriva djeca. Maske su im oduzele osnovno pravo da kroz srednju školu imaju mogućnost zdravog zaljubljivanja, upoznavanja prijatelja, pronicanja u sebe, ono što je danas i najvažnije - prepoznati osjećaje, vrstu emocija, razlikovati one koje su pozitivne i one koje nisu.

Današnje mlade generacije, dobro je zaključila moja prijateljica, baš poput robota isto misle, pišu, govore, gotovo isto i osjećaju. Ništa. Današnja djeca uglavnom, kada ih pitate što osjećaju, odgovaraju: Ništa. Žao mi je, ali to su apatične, beskrvne i blijede generacije koja uglavnom "ne osjećaju" ili, ako nešto i osjećaju, ne znaju kako to opisati. Je li onda normalno ako nam svoj doživljaj sebe opisuju na uglavnom neprimjerene načine? Nije. Koliko god se danas trudimo ići ukorak s nečim "supercool i modernim", čini se da je u konačnici to potpuno promašeno. Inputi koje dajemo djeci danas, dovode do toga da klinci doslovno ne znaju držati alat u ruci, ni metlu ne znaju pošteno upotrijebiti, o igri i igranju postalo je bespredmetno govoriti jer je čista ekskluziva vidjeti ekipu koja se igra na igralištima i pri tome zna što bi s loptom, a iskreno, na prste jedne ruke je djece koja su sposobna popeti se na drvo. U moje je vrijeme bilo tako da što se tiče roditelja mogao si na drvetu i prespavati, nitko od tog pentranja nije pravio cirkus, a danas, ako se dijete popne na drvo, zovu policiju, hitnu i vatrogasce, ne bi me čudilo da jednom stigne i gorska služba spašavanja jer se klinac usudio popeti u krošnju. Nije Himalaja pa da se od toga pravi predstava!

A mi se odrasli ipak čudimo da su nam djeca neaktivna, mlitava, nesposobna za mnogo toga. Ne znaju ni započeti igru, nisu u stanju često ni razgovarati međusobno, a da pri tome deset puta u kratko vrijeme ne pogledaju u mobitel. To im je lakše nego gledati sugovorniku u oči.

I nije uvijek u pitanju ni problem direktnog vršnjačkoga nasilja. Današnja djeca kao da se boje jedni drugih, plaše se kontakta, razgovora, bilo kakve socijalizacije ili međusobne interakcije. Boje se biti ljudi, kao da je lakše biti robot. Kada malo pozornije pogledate te klince, zapravo su nalik kao jaje jajetu. Sličan stil odijevanja, slična poza, stav, mimika (usudim se reći oskudna), bezizražajnost i potpuni izostanak nečega što se u moje vrijeme znalo prepoznati kao "stav". Sjećam se dobro da smo mi cure sjedile na zidu ispred srednje škole i čekale da dođu ti "dečki sa stavom". Znači, oni koji su u nečemu bili drukčiji, izražajniji, posebniji, svoji.

"Stav" je odavno izgubio na važnosti, uniformiranost je postala poželjna, a maske su samo u tome pomogle. Prije svega, uz maske su neki postali još bezličniji, drugi su prestali iskazivati ono što misle ili žele ili nisu mogli zbog maski biti izražajniji.

Ja pak i dalje najviše volim ljude sa stavom. To ne znači da moraju uvijek imati isto mišljenje ili stav poput mene, bitno mi je da ga imaju. Upravo zbog tog razloga žalosti me činjenica da je moja prijateljica u pravu. Doista odgajamo "robotsku" djecu nespremnu za život i rast u "divljini" u kojoj živimo. Upravo zbog manjka ljudskih socijalnih vještina skloni su agresivnim i neprimjerenim reakcijama, a među tim su i vršnjačko nasilje, agresivnost, impulzivnost, apatičnost, ciničnost i besperspektivnost kao misao vodilja kroz život. Sve ono o čemu mi stariji nekada nismo ni znali što znači, a kamoli da smo tako mislili i živjeli. Mi smo živjeli "sa stavom" da je "biti mlad i biti svoj" najbolje što ti život može dati. I "osjećali smo" se tako!

Piše: Katarina Dodig-Ćurković