• HDZ-2024-ZA-SVE-IZAZOVE---PROGRAMMATIC---BACIC-970x250-v2-01.jpg
  • HDZ-2024-ZA-SVE-IZAZOVE---PROGRAMMATIC---BACIC-970x250-v2-02.jpg
  • HDZ-2024-ZA-SVE-IZAZOVE---PROGRAMMATIC---BACIC-970x250-v2-03.jpg
  • WhatsApp Slika 2024-04-13 u 10.24.45_623b370e.jpg

 

 

 

 
 
Petak, 04 Lipanj 2021 13:09

Djeci trebaju zdravi autoriteti i granice

Mislim da je već postalo sasvim uobičajeno da se na dnevnoj razini čudimo porastu agresivnosti i neprimjerenih obrazaca ponašanja, primarno među mladima, a posljednja dva tjedna pojedini stručnjaci iz sustava opravdano pitaju je li već pet iza podne da mijenjamo sustav i pristup odgoju među djecom i mladima općenito.

 

Sada se može sa sigurnošću reći da pandemija uzima danak među djecom, posebice među ovim najugroženijima, poput adolescenata između 13. i 18. godine, među kojima se svakodnevno primjećuje da je agresija prema sebi, ali i prema drugima, postala jezik kojom se nastoje sporazumijevati s okolinom, ili je agresivnost postala stil života.

U mojim sam se davnim kolumnama već dotaknula problema porasta agresije među mladima, međutim, ona se sada prelijeva kroz sve dobne skupine i svakodnevno je uočljivo da su sada već svi ne kratkog, nego dogorjelog fitilja. Nekako se čini da što je veći grad i veći broj ljudi, time je i broj agresivnih ispada veći, ne zbog veličine grada i udjela ljudi, nego zato što se u manjim mjestima ljudi međusobno poznaju i, tradicijski poštuju bar one starije generacije.

I nama se svakodnevno žale roditelji, odgojitelj, profesori, učitelji i nastavnici da je postalo iznimno teško održavati određena pravila u vremenima kada je agresija postala već opće prihvatljivo ponašanje kojemu ćemo se, ako se nešto ne promijeni, teško u budućnosti othrvati.

Bunt je u mladenačkoj dobi prihvatljiv, ponekad i poželjan, međutim, ako unatrag dvije godine zbrojimo sva naša klinička saznanja i opažanja, razvidno je da su mladi sve više “nabrušeni”, nezadovoljni, napeti, prema sebi agresivni, ali i prema okolini. Posljednjih je mjeseci samoozljeđivanje i suicidalno ponašanje, ali i ovisnost, nešto što značajno otkriva koliko su nam u pandemiji djeca nastradala u vezi s mentalnim zdravljem, a unatrag nekoliko tjedana preko medija smo imali priliku svjedočiti brutalnosti mladih prema drugima, nažalost, i sa smrtnim ishodom.

Posebno zabrinjava i određena rezignacija okoline, ili čak nezainteresiranost za takva događanja, kao da nam je u glavi stav “to se događa nekom drugome”. Nažalost, pogrešan je to stav. Na ulici, u školi, na igralištima, u kafićima, zapravo posvuda, naša su djeca koja se međusobno druže, i upravo se na takvim mjestima često događaju loše stvari i njima i nama, roditeljima.

Dojam je da propuštamo brigu o našoj djeci, nekako prolaze kroz odrastanje bez doticaja s realnim sustavom vrijednosti, moralnim načelima i općenito stavovima kojima su nas nekada učili naši roditelji. Autoritet odraslih djeci je, sukladno dobi, često nepoznanica, bune se protiv njega, oponiraju mu i traže načine kako ga srušiti, izbjeći ga, ili mu se suprotstaviti. Jednim je dijelom to posve normalna faza tijekom odrastanja, a odrasli koji bi im trebali biti zdravi autoriteti tu su da im objasne koliko je u životu važno poznavati granice do kojih mogu ići. Kao i to koje su posljedice prelaska tih istih granica.

Zdrav autoritet znači svojim im primjerima pokazati gdje griješe, na koji način to popraviti, usmjeriti ih na putu postizanja određenih ciljeva, istodobno ih učiti na pozitivan način i ohrabrivati ih da kroz život teže vlastitom napretku, usavršavanju, psihičkome rastu i sazrijevanju.

Nažalost, djeca današnjice ne priznaju autoritete i mentore, ili prihvaćaju autoritete koji ih guraju u drukčije sustave vrijednosti, od odgoja, učenja, poštovanja odraslih i prihvaćanja mišljenja odraslih, odnosa prema radnim obvezama, aktivnostima, pa i hijerarhiji koja je potrebna primarno radi stjecanja osjećaja odgovornosti. Mnogi se žale da imamo neodgojenu i prilično razmaženu generaciju djece, da apostrofiram i citiram krajnost: “Htio sam se baciti s mlina u jednom mjestu, ali mi je bilo prelijeno ići do tamo, pa nisam”.

Imamo mlade generacije kojima je sve teško, dosadno, isprazno, glupo, naporno, besmisleno, nevažno, staromodno, jeftino..., ukratko, njihovim žargonom - nezanimljivo. Istodobno, odrasli kao da odustaju od potrebe da ih korigiraju u njihovim pogreškama, a i sustav na neki način kao da odustaje od potrebe da ih mijenja na pozitivan način. Oni, pak, sebi olako daju za pravo prelaziti itekako potrebne granice, ili im ih nitko ne postavlja. Nažalost, ignoriranje takvog njihovog ponašanja, prešutno neodgajanje ovih novih generacija i odobravanja njihove potrebe da agresijom pokazuju svoje nezadovoljstvo, lijenost, često bahatost, u konačnici rezultira upravo nepromišljenim situacijama, pa i tragičnim događajima. Iza svakog se takvog događaja uvijek pitamo isto - gdje smo pogriješili, i što možemo popraviti?

Pogriješili smo u tome što smo ih osnažili u naglašavanju njihovih prava, a istovremeno smo im zaboravili reći koje su njihove obveze. Osnažili smo ih na način da smo porušili autoritete roditelja, nastavnika, učitelja, profesora, policije, liječnika..., na štetu osnaživanja njihovog odnosa prema radu i vrijednostima. Dakle, pogriješili smo jer smo ignorirali činjenicu da imamo problem s djecom, odnosno zanemarili smo upravo potrebu odgajanja djece. Što nas zbog toga očekuje u budućnosti, tek ćemo vidjeti.

”Djeca nikada nisu bila dobra u slušanju odraslih. Ali nikada nisu propustila da ih imitiraju.” (James Baldwin)

Piše: Katarina Dodig-Ćurković

Koristimo kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo i potpunu funkcionalnost internet stranice i servisa. Uvijeti korištenja