Istina je da s godinama imate sve manje pravih sugovornika, pa se s vremena na vrijeme uhvatite u razmišljanju kako na prste jedne ruke možete izbrojiti ljude s kojima vodite razgovore nakon kojih imate onaj osjećaj svježine u glavi, a ne kao da vam se tona betona upravo složila u sive moždane stanice. Vrijeme je novac, novca nikad dovoljno, a ni vremena, pa onda kada već i nemate novca, bar čuvajte svoje vrijeme i pažljivo birajte na koga ga i kako trošite. Uostalom, i kava u društvu sa samim sobom također je oblik zdrave mentalne higijene u kojoj ujutro pročistite i probistrite misli, izbacite sav talog od jučer i sebi u bradu ponovite kako je za početak bitno voljeti sebe, a tek onda one oko sebe. Sebično, ali istinito i najmanje za srce bolno.
I ja sve pomnije biram svoje sugovornike, one nakon kojih znam da sam nešto naučila, ili sam čula nešto što mi može pomoći da nešto promijenim, ili me bar natjera da o nekoj stvari ili događaju dublje promislim. Moj je dragi sugovornik još iz srednje škole naš proslavljeni olimpijski pobjednik Nikša Kaleb. Ekipa iz srednje škole i danas je često na okupu. Nikša je primjer čovjeka koji je uspješan, skroman, radišan, fizički i psihički stabilan i još uvijek, kroz ronjenje, iznimno i dalje sportski aktivan. Od milja je zvan Kina. Naše kave u Metkoviću traju i po cijeli dan, do razine da te mater nazove, i kao da si još u srednjoj školi zaprijeti da “ako ne dođeš doma na vrime, ukinut će ti pravo na ručak”, skoro da “će mi vrata od kuće zaključati, jer kako me nije sramota sjediti u gradu i pit‘ kavu cijeli dan”. Kina i ja uvijek vodimo razgovore o djeci, sportu, odgoju djece, stilovima u pristupanju djeci, kako iz njih izvući maksimalno, s obzirom na to da je godinama trenirao mlade u Metkoviću i sam i kao nekadašnji igrač itekako zna što znači biti sportaš, kako je to teško i za dijete i za roditelja, trenera, okolinu općenito. Ono što sam posebno primijetila iz razgovora s njim upravo je bilo isticanje važnosti mentalnog zdravlja među sportašima i određena psihološka potreba da im se osigura takav oblik pomoći kako bi naučili kako se nositi s pritiscima, stresovima, očekivanjima, porazima, gubicima, nerealnim očekivanjima, lošim rezultatima, ozljedama, osobnim problemima, izazovima kroz školovanje, kraju karijere i sl.
Odrastanje je obilježeno inače stalnim stresovima i pritiscima (pritisak za školu i od škole, pritisak od roditelja, od vršnjaka, okoline, prijatelja, trenera, medija, svih)…, citiram mog pacijenta i dobrog sportaša “kako da budem normalan, roditelji hoće da imam sve petice u školi, trener da stalno treniram, cura da imam sve pločice na trbuhu, i da izgledam savršeno, pa recite mi kako da sve to stignem i uz to da sam stalno prvi na natjecanjima, i da još budem i – normalan???”.
Odlično pitanje. Kako im pomoći da izdrže taj pritisak? Ove su Olimpijske igre pokrenule očito novi trend koji se odnosi primarno na potrebu skrbi o mentalnom zdravlju sportaša. Pokrenula ga je američka olimpijka od koje se očekivalo niz medalja, ali ona se neočekivano slomila pod takvim pritiskom da “mora”. Pet ili deset minuta sudjelovanja na takvom natjecanju iza sebe skriva i po deset ili petnaest godina mukotrpnog rada, odricanja od sebe, odricanja od svega u čemu uživaju vršnjaci, brojne neprospavane noći, česte treninge u iznimno lošim uvjetima, bez adekvatne financijske podrške, podrške okoline, sustava, nebitno… Jedino što se vidi tih je nekoliko minuta na TV-u, a krajnji je cilj osvajanje odličja. Po mogućnosti zlatnog. “Svijet voli pobjednike”, kaže Colonijina pjesma, no ne kaže koliko je tanka ta linija između slave i poraza. Mi smo šampioni u pomicanju s trona ljudi koji su jučer osvojili medalju, danas nisu, a mi si uzimamo pravo nazvati ih gubitnicima, luzerima, neuspješnima, “podbacili su, nisu dali sve od sebe”…
Kada bi svatko od nas davao kao naši vrhunski sportaši, vjerujem da bi nam i Švicarska bila iza leđa. Iza svakog uspješnog sportaša i tih pet ili deset minuta TV slave stoje brojne, često i teške obiteljske situacije, a očiti primjer je još jedan naš mladi olimpijski pobjednik čiji je život obilježilo siromaštvo, borba majke za svaku kunu i za život općenito, ali je krajnja pobjeda bila na kraju njegova. I bez obzira na to koliko u tom trenutku svi mi uzimali pravo na tu medalju, znaju oni tko je s njima najviše znoja i suza prolio.
Olimpijka koja je odustala od natjecanja kao razlog navela je “očuvanje uma i tijela”, i time jasno svijetu dala do znanja da osim što su bitni njezini mišići, bitno je i kako se ona kao osoba osjeća, kakva je njezina psiha, dakle tijelo i psiha su jedno, a ne kako se često kod nas doživljava – biti bolestan tjelesno prihvatljivo je. S druge strane, biti bolestan psihički u najmanju je ruku neprihvatljivo, a u drugu ruku često sramotno i “skriveno”.
Mlade generacije očito razmišljaju mudrije, svojim glavama, žele sačuvati i sebe i svoje tijelo, žele da ih se poštuje kao osobe koje kao i drugi imaju pravo i na određeni neuspjeh, i na suze, i na stres, i na sve drugo što sport donosi, ali i na pravo da zatraže stručnu pomoć od ljudi koji se u to razumiju – od psihologa, psihijatara, svih profila koji ih mogu mentalno osnažiti i dodatno pripremiti za izazove sporta.
Nikša je odavno prepoznao i potrebu rada s roditeljima, jer upravo oni često svjesno, ili nesvjesno, svojim nerealnim očekivanjima, vlastitim nerealiziranim ciljevima ili jednostavno sklonošću da svoju djecu tjeraju često i preko ruba također trebaju rad sa stručnjacima i njihov nadzor. Važno je osvijestiti da rad s mladima, osim sportskog znanja, traži itekako i pedagoški rad. Nije važno djetetu pokazati kako iz lopte izvući maksimum, važno je iz djeteta izvući njega i njegov maksimum, i naučiti ga da je sport radost, a ne izvor stresa i frustracija.
Dakle, samo dobrom i pametnom kombinacijom i balansom između sportskih vještina i mentalnih sposobnosti može se naučiti mlade kako da budu pobjednici, ali i da znaju zdravo gubiti, bez posljedica za njih i njihovo mentalno zdravlje. Najveći kritičari ionako dolaze iz redova “ljubitelja kauča u dnevnom boravku”.
“Uspjeh nije slučajan. To je naporan rad, upornost, učenje, žrtvovanje i ponajviše ljubav prema onome što radite ili učite raditi.” (Pele)
Piše: Katarina Dodig Ćurković
