Prva je stepenica je savladana. Ona Tuckova prije početka turnira, odnosno kako je to naš izbornik plastično i jasno opisao pod hrvatskim ciljevima u Japanu – 1. stepenica: prolazak skupine; 2. stepenica: pobijediti u četvrtfinalu; 3. stepenica: pobijediti u polufinalu; 4. stepenica: slaviti u borbi za odličje, bilo ono tada zlatno ili brončano. To je onaj idealan ili željeni scenarij. A ovo, u 4. kolu je bilo… malo više od idealnog. Primarno zbog igre, nadzora zbivanja u bazenu cijelo vrijeme, uraganskog početka koji je zbunio Srbe i primorao ih cijeli susret juriti za nama. Jasno, odlično, skoro pa do perfekcije odigrana obrana s igračem manje. Doduše, cjelokupna defenzivna strategija u kojoj je Srbija bila skoro pa bez šuta s vanjski pozicija, odnosno ograničena na minimalan broj. To je grandiozan uspjeh za momčad koja ima “razarače” u svojim redovima (Mandić, Filipović, Jakšić…). Aleksić je bio bez gola, sa samo jednim šutom. Prlainović je jedini gol dao iz peterca, a kod njega se istini za volju vide poprilično i godine. Nema više onoliku moć. Ljevoruki Mandić, fenomenalan igrač koji ima uz Mađara Vamosa najbrži i najjači udarac od ljevorukih igrača, čovjek kojeg smo se najviše pribojavali, imao je šut 1-6. Njega je u početku briljantno zaustavio, između onih, Vukičević.
Tuckova flotu je zauzela maestralan borbeni raspored, a očito uvježbana sada je iskazala, potvrdila svoju vrijednost. Marko Bijač je bio čudesan na golu, ali jednog igrača valja pod obvezno pohvaliti i nahvaliti. Paulo Obradović. Čovjek igra s velikim i vrlo bolnim hematomom na rebrima. Pri svakom koraku, a kamoli zaveslaju ili iskoku iz vode, podizanju ruke u blok, bol je strašna! Možete ju zamisliti. Guta analgetike svaki dan, ali svemu unatoč on… igra. Igra i melje za Hrvatsku. Ne odustaje i daje golove, i to čak 4 Srbiji. Svaki je pogodak u takvim utakmicama bitan, ali Obradovićevi su bili baš… U drugoj četvrtini kada su Srbi “stisnuli” do 5:4, Medo Obradović ih je smirio – 6:4. Kada su Srbi jedini put izjednačili (8:8), Medo je pokrenuo kanonadu po golu, prvo za 9:8, pa kasnije i za 12:9.
Otvaranje utakmice je bilo uragansko! U manje od dvije minute je Joković smjestio dvije lopte u mrežu Gojka Pijetlovića, da bi pet i pol minuta prije raja prve dionice, kapetan Bušlje izbušio srpskog vratara, u lijeve rašlje za 3:0. Ne može bolje! Vraga, može! Nakon Jakšićevog smanjenja, Lončar, pa potom i Obradović hitrim šutem s lijevog vanjskog (on je zaista posvuda po bazenu) za 5:1. Na stranu što nam je to lijepa niska brojki, ali bili smo ipak svjesni da tako što ne može trajati u istom ritmu cijelo vrijeme. Kao što i nije jer s druge strane ipak nije bila bilo kakva momčad. Srbi su značajno naime podignuli ritam, smanjili na 5:4. Jasno, takav silan ritam s puno plivanja koje je srpski izbornik tražio može imati učinka, ali ne dulje od jedne četvrtine. Prvo, Srbija je poput naše momčadi starija momčad, druga po starosti na Igrama. Drugo, stalna jurnjava nikada i nije bila odlika igre momčadi kakve su Hrvatska ili Crna Gora ili Srbija.
Kada se Srbija primaknula (5:4), Barakude su se u skladu s epidemiološkim mjerama odlučili ipak rezultatski odmaknuti. Vrlo odgovorno ponašanje naših. Obradović je nakon 9 minuta bez našeg gola, pogodio za 6:4, Vukičević početkom treće četvrtine i za 7:4. Sve ovo vrijeme, nismo spomenuli jednog čovjeka. Koji je činio čuda. Marko Bijač je dakle raširio krila, “skidao” s krila, s 2 metra, pokušaj iz prebačaja, “zicere”, ukrotio Filipovića i Mandića, jednostavno “izludio” Srb. Iako, imao je silnu veliku pomoć u kolegama ispred njega koji su obranu odigrali sigurno ponajbolje u zadnjih godinu dana.
Manje od tri minute do kraja, golom Mitrovića s igračem više (dvije treći golova je Srbija iz takvih napada dala), Srbija je izjednačila, ali to je ujedno bio i njihov maksimum. Nisu mogli preko, više od toga. Zato jer im nisu dali Hrvati. Slijedila su četiri uzastopna gola (po dvaput Obradović i Bukić) i otvarala su se vrata četvrtzavršnice. Konačno se potpuno otvorila nakon što je Joković podignu prednost na čak 5 razlike (14:9). Lijepa, jako lijepa, mudra igra i značajna pobjeda Barakuda. Pobjeda koja nam osigurava puno više mira u zadnjem kolu, gdje ne trebamo računati što nam je ili nije potrebno za prolazak, kako igraju drugi… Lijep dan u Tokiju.
Izvor: Jutarnji list.
