Koji je tvoj najveći problem trenutačno? – pitam dijete na pregledu. Nemam prijatelja – odgovara mi. – Kako? – Jednostavno, nemam ni jednog prijatelja. Sa mnom se nitko ne želi družiti ili ih nemam gdje naći.Osnovni problem koji djeca i mladi općenito posljednjih mjeseci izražavaju u našim ambulantama jest da nemaju prijatelje, da se osjećaju usamljeno i da im je ta usamljenost često razlog zašto onda svu lošu sliku o sebi usmjere upravo na sebe na način da sebe okrivljuju za takvu situaciju.Djeca su primarno socijalna bića, ako je ikome važno uklopiti se i dobiti priznanje vlastite okoline, odnosno vršnjaka, onda je to njima. Imperativ biti prihvaćen i uklopljen među vršnjačke skupine nešto je čemu oni teže kroz cijelo svoje odrastanje.Sve se vrti upravo oko toga jesu li ili nisu prepoznati od njima istih po dobi, malo mlađih ili nešto starijih, nebitno. Važno je da ih okolina uključi u svoj sustav, jer mnogi od njih su u nekim drugim sredinama, posebno i često i unutar vlastite obitelji, stavljeni u rubriku “nevidljivih“. Djeca često znaju biti jedna prema drugoj vrlo nepravedna, osorna, podrugljiva, gruba, sklona su ismijavati druge, omalovažavati, zanemarivati, isključivati, vrijeđati, pa i fizički slabiti.Okolina se čudi, a ne znam čemu kada djeca samo uče prema modelu nas odraslih, pa samo u svojim postupcima preslikavaju ono što vide. Vide da je sasvim vrlo često i prihvatljivo i poželjno ponašanje prema modelu agresivnog pristupa, gdje se uspjeh može najlakše ostvariti ako agresivno mislite da vam to baš pripada, vama i nikom drugom, i upravo zbog tog razloga dopušteno vam je sve, pa i drugima oko sebe jasno poručiti da su u odnosu prema vama slabi, nedovoljno agresivni, “prefini“, prepristojno odgojeni. Činjenica da određeni sustav moralnih vrijednosti kod djece stvara zbrku u glavi potiče i nas odrasle na promišljanje jesu li nas naši roditelji primarno zakinuli i u načinu odgoja i je li možda potrebno da mi u odgoju naše djece uvedemo određene promjene i naučimo ih modelu ponašanja koje će im omogućiti da se lakše nose sa svim okolnostima koje će im život svakodnevno uredno servirati… Mnogi moji poznati i bliski ljudi već sada sami sebi govore da su pogriješili jer djecu nisu učili da budu agresivnija, prodornija, manje osjetljiva za okolinu… Žao im je što ih nisu podučili da od najranijih dana imaju točno određen cilj kojemu bi trebali težiti i pri tome ne voditi računa o tome hoće li na tom putu netko stradati zbog njih. Bitno je da je njima dobro.- Pa pogledaj samo mamu Kate Middelton? – nadoveže se jedna od mojih frendica. – Ona je od početka željela da njezina kćerka bude “kraljica” i uspjela je u tome. Implicira, naravno, kako je bolje dijete odmah usmjeriti na jedan ciljani uspjeh nego mu prepustiti da se samo kroz život bori, bira i usput naleti na neuspjeh. I, s početka ove priče, da pri tome i nema prijatelja koji će mu olakšati privikavanje na osjećaj vlastitog neuspjeha.Nekako mi se čini da, ako idemo u tom smjeru, ozbiljno se trebamo zapitati je li nam uistinu to cilj kojemu težimo, jer, ako odgajamo mlade da su sebi najvažniji, dakle “egoističnu generaciju“, hoćemo li se jednog dana kada ih mi budemo trebali sjetiti da smo ih usmjerili da naše potrebe nisu njima prioritet, nego samo njihove vlastite.Pandemija je dodatno nagrizla ionako moralno vrlo osjetljivo društvo u kojemu se ljudi sve više osjećaju usamljenima, odbačenima, izgubljenima, nesigurnima, obeshrabrenima životnim i prilikama i neprilikama, a u tome i naša djeca već sada osjećaju posljedice na način da i njima nedostaju prijatelji, vršnjaci, njima slični. Oni ne žele poput nas odraslih piti kavu sami, razočarani mnogim ljudima koji su nam ju zagorčali upravo time što nisu bili fer, korektni.Naša djeca žele uživati u tim međusobnim interakcijama, žele dijeliti svoja iskustva, emocije, ideje, želje, postignuća, prve poglede, simpatije, ljubavi, strepnje, radosti, ushićenja, zajedničke uspjehe pa i neuspjehe, prve poljupce, dodire, glazbene stihove, žele sve ono što čini ljepotu odnosa udvoje.Na nama je kada ih odgajamo i učimo da im damo priliku da uživaju u tome što su socijalna, odnosno društvena bića koja promatrajući sve oko sebe mogu jasno razabrati koja ponašanja nisu prihvatljiva, a koja jesu.Samoća koja nam se sve više nameće kao must have budućih generacija i otuđenost koja može biti pogubna, primarno za naše mentalno zdravlje, a sekundarno i za prosperitet svih nadolazećih generacija.Dakle, ako se svaki dan pitate je li u redu odgajati djecu koja vole, ujutro pozdrave susjede, pitaju ih treba li im neka pomoć, puste suzu na tužni film ili pogled na čovjeka koji prosi za jutarnji obrok, djecu koja neće i ne žele biti agresivna, gruba i bahata, onda možete računati i na to da će jednog dana i vama donijeti ručak kada ga ne budete mogli sami skuhati. Za ove druge nisam sigurna.”Naša djeca promatraju, i ono što jesmo govori glasnije od bilo čega što bismo im mi sami mogli reći.”
Piše: Katarina Dodig-Ćurković
