Razgovaramo s logopedom Doma zdravlja Metković Antom Ujdrom o prevenciji, prepoznavanju i otklanjanju različitih jezično-govornih poteškoća.
1. U kojoj dječjoj dobi možemo uočiti poremećaj jezično-govornog razvoja?
U novom nazivlju koristimo pojam „razvojni miljokazi“. To su određene „kontrolne točke“ u djetetovom kalendaru razvoja, prema kojima roditelji mogu vidjeti kasni li dijete u bilo kojem segmentu pa tako i u jezično-govornom razvoju.
Svako je dijete jedinstveno i razvija se prema osobnoj razvojnoj liniji, svako svojim tempom. Razvoj je dinamičan proces oblikovan utjecajem bioloških i okolinskih faktora. Neka djeca prve riječi sa značenjem izgovaraju već u dobi od 10 mjeseci, druga tek oko 16. mjeseca. Neka počinju povezivati dvije riječi u rečenicu već s 14 mjeseci, druga tek nakon druge godine. Neka djeca već u dobi od 3-4 godine govore artikulacijski ispravno, druga tek iza 5. godine imaju ispravan izgovor svih glasova hrvatskoga jezika.
Dob do koje se tolerira neispravan izgovor glasova:
S, Z, C distorzije – do 4,5 godine
Š, Ž, Č, Ć, DŽ, Đ distorzije – do 5,5 godine
LJ zamjena s L – do 4 godine
NJ zamjena s N – do 3,5 godina
R distorzija – do 4 godine
Dijete starije od 5,5 godina moralo bi posve ispravno izgovarati sve glasove.
Ranom dijagnostikom moguće je spriječiti razvojne poteškoće i osigurati napredak djeteta. Roditelji se trebaju javiti logopedu već u ranoj dobi prije prve godine, ako su zabrinuti za djetetov jezično-govorni razvoj. Logoped će promatrajući spontanu komunikaciju djeteta i roditelja, promatrati namjeru u komunikaciji i koristeći određene upitnike utvrditi je li taj razvoj uredan ili postoje odstupanja. Često prvi pregled i mišljenje logopeda završi preporukama kako poticati jezično-govorni razvoj kroz svakodnevne rutine i igru kod kuće. Ako se utvrdi odstupanje logoped će savjetovati redovito praćenje, uključivanje u tretman ili preporučiti kompletnu obradu, dodatne preglede neuropedijatra, psihologa, oftalmologa i ORL pregled uz pregled sluha.
Savjet i pomoć logopeda svakako treba potražiti:
- ako dijete u dobi od 2-4 mjeseca ne reagira na jake zvukove i poznate glasove, ne ostvaruje kontakt očima
- ako u dobi od 6-9 mjeseci ne počinje gukati, brbljati, ponavljati slogove, imitirati glasove odraslih, glasno se ne smije
- ako u dobi od 9-12 mjeseci ne koristi gestu pokazivanja prstom, ne usmjerava prst prema željenom predmetu što je jedan od glavnih miljokaza urednog komunikacijskog razvoja, ako se ne odaziva na vlastito ime
- ako oko prve godine kasni izgovor prve riječi sa značenjem,
- ako dijete ne razumije jednostavne naloge nakon 18. mjeseci života
- ako je govor agramatičan (rečenice se ne slažu po rodu, broju i padežu)
- ako je govor nerazumljiv za šire okruženje u dobi od 3 godine
- ako do 5,5 godina nije savladalo sve glasove hrvatskog jezika
2. Sva djeca ne idu u dječji vrtić. Kako roditelji najlakše mogu u najranijoj fazi otkriti da njihovo dijete ima problem?
Ranije sam naveo razvojne miljokaze prema kojima se osim jezično-govornog može po mjesecima pratiti i razvoj djetetove motorike (grube i fine), razvoj perceptivnih sposobnosti, intelektualnih sposobnosti te socijalno-emocionalni razvoj. Da bi roditelji bili osviješteni i uočili razvojnu poteškoću potrebna im je osnovna edukacija i informiranje. Danas su razni edukativni materijali s jednostavnim pojašnjenjima dovoljno dostupni svakome tko to želi i treba. Roditelji svakako trebaju svoje „strahove i nejasnoće“ prvo izreći pedijatru jer je on taj koji u početku uz roditelje prati djetetov cjelokupni razvoj. Pedijatar će dalje uputiti dijete na prvi pregled i mišljenje kod specijalista raznih profila, ovisno o djetetovoj poteškoći.
Moje kolegice logopedinje Slavica Ban, Sandra Raguž i psihologinja Anita Prizmić s Odsjeka za poremećaje razvojne dobi OB Dubrovnik na kojem sam i ja zaposlen, ali radim u dislociranom logopedskom kabinetu u Domu zdravlja Metković su 2011. godine izdale stručno i jednostavno napisan priručnik za roditelje pod nazivom „Razvoj djeteta od rođenja do treće godine“. Pomoću tog priručnika možemo pratiti razna područja dječjeg razvoja i u njemu su navedene prikladne vježbe i igre kojima se roditelji i djeca potiču na kvalitetniju međusobnu komunikaciju. To je osobito važno stalno naglašavati jer smo svjedoci prekomjerne uporabe raznih ekrana i digitalnih medija u djece i odraslih. Nestala je komunikacija, a moj iskusni kolega iz Splita, logoped Dragan Lisica je to krasno izrekao u nedavnom razgovoru za jedne novine izjavom: „Slika je progutala riječ“. To je jedan od najvećih problema današnjice i sve je veća ovisnost o informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji koja značajno utječe na razvoj jezično-govornih sposobnosti djece.
Navedeni priručnik za roditelje je slobodno dostupan na Internetu preko sljedeće poveznice
http://neuron.mefst.hr/docs/katedre/fizikalna_med_rehab/mala_brosura_logopedi.pdf
Isto tako bi naveo nedavno objavljeni Logopedski vodič Splitsko-dalmatinske županije i ako se pitate treba li dijete pomoć logopeda u njemu ćete sigurno naći odgovore. Vodič ima za cilj omogućiti da osoba koja treba logopedsku pomoć u njemu pronađe sve potrebne informacije. Jednostavnim jezikom opisani su svi najznačajniji jezično-govorni i komunikacijski poremećaji, tu je i logopedski adresar, pojmovnik, popis korisne literature i opis temeljnih prava osoba s jezično-govornim i komunikacijskim poremećajima.
Priručnik je također slobodno dostupan na Internet stranici logopedskog društva preko sljedeće poveznice
http://www.hld.hr/news/logopedski-vodic-splitsko-dalmatinske-zupanije-hld/
3. Radi li se dovoljno na ranom otkrivanju jezično-govornih poremećaja?
Danas se svakako radi puno više na ranom otkrivanju jezično-govornih poteškoća nego prije 10, 20 i više godina. Sve je više zaposlenih logopeda koji se kroz razne sustave sve ranije susreću s djecom, no potrebe za logopedima su i dalje velike. Novi, standardizirani testovi pomažu u preciznijem i ranijem otkrivanju komunikacijskih i jezično-govornih poremećaja. Neurorizično rođena djeca su od rane dobi u praćenju neuropedijatra, psihologa i fizijatra koji pravovremeno reagiraju i šalju djecu na dodatne logopedske preglede. Rana intervencija i savjetovanja postaju uobičajena praksa u RH i sve više logopeda je specijalizirano i orijentirano samo za rad s djecom rane dobi. Kroz aktivnosti županijske podružnice Hrvatskog logopedskog društva jednom godišnje organiziramo radionice i edukacije s praktičnim primjerima za roditelje, odgajatelje i stručne suradnike te tako pomažemo u ranom prepoznavanju i otkrivanju jezično-govornih poteškoća. Ove godine je u svibnju planirano predavanje prof. Anite Peti-Stantić „Čitanjem do (spo)razumijevanja namijenjeno svima koji se bave podučavanjem čitanja s razumijevanjem. Ta tema je također jedan od problema s kojim se sve češće susrećem u logopedskom radu. Učenička sposobnost razumijevanja pojedinosti pročitanog, promišljanja i kasnijeg angažmana u usmenom odgovaranju i pisanim testovima, općenito čitalačka pismenost je sve slabije razvijena.
4. Mucanje stigmatizira. Kako ohrabriti dijete?
Ima više načina kako ohrabriti i olakšati govor djeteta koja muca. Ne smijemo izbjegavati kontakt očima, trebamo smanjiti broj pitanja, pokazati interes i omogućiti djetetu dovoljno vremena za odgovor, te ga ne prekidati i ne požurivati, uz puno, puno pohvala i jačanja samopouzdanja.
Društvo je često netolerantno i okrutno prema različitostima, tako i prema osobama koje imaju poteškoće u ritmu i tempu govora. Zato konstantno educiramo djecu, roditelje, učitelje i sve stručnjake koji rade s djecom o pravilima pomoći i borbi protiv neprimjerenog ponašanja okoline prema osobama, osobito djeci koja mucaju. Djecu i roditelje se dodatno ohrabruje na razne načine: treba osigurati opuštenu kućnu atmosferu koja pruža dovoljne mogućnosti za govor djeteta. Često pomaže uspostavljanje određenih „kućnih termina“ kada dijete i roditelji mogu neometano razgovarati, suzdržati se od kritiziranja djetetova govora ili negativnog reagiranja na teškoće u govoru. Roditelji ne bi smjeli kažnjavati dijete zbog isprekidanog govora ili tražiti da dijete ponavlja tu riječ dok je tečno ne izgovori, ne nagovarati dijete da govori pred mnogo ljudi, pozorno slušati dok dijete govori, govoriti opušteno i polako. Ukoliko roditelj bude dobar uzor i tako govori i ponaša se i dijete će često govoriti jednako sporo i opušteno. Ne treba djetetu govoriti da uspori s govorom ili da razmisli što će reći prije no što počne govoriti. Treba pričekati da dijete izgovori riječ do kraja. Ne bi trebalo dopunjavati djetetove riječi ili misli. Potrebno je otvoreno razgovarati s djetetom o mucanju ukoliko dijete započne tu temu. U svakodnevnim životnim situacijama razgovarajte s djetetom o osjećajima. Važno je da ono prepoznaje i imenuje emocije tuge, ljutnje, straha i sreće. Ako nauči prepoznati kako se osjeća, onda će lakše prepoznati i kako se drugi osjećaju. Mnogi terapijski programi za ublažavanje mucanja uključuju ponovno učenje govora ili odučavanje krivog načina govora. Grčevi mišića koji su vidljivi i prekidaju komunikaciju su vrh „ledenog brijega“ koji je u dubini uvijek skriven kao poteškoća psihe i tijela. Psihološke nuspojave mucanja, kao što su strah od govora pred publikom ili strancima, također se rješavaju u većini terapijskih programa. Sport, ritam, pokret, ples, pjesma, brojalice, gimnastika, bavljenje glazbom su također iznimno važni i pomažu u terapiji poremećaja ritma i tempa govora. U RH se 22. listopada svake godine obilježava „Dan svjesnosti o mucanju“ kad logopedi i stručnjaci raznih profila govore o pomoći i razumijevanju osobama koje mucaju.
5. Koliko roditelji mogu pomoći, a koliko odnemoći?
Roditelji mogu puno pomoći i neizostavni su dio terapijskog rada i „pomagači“ logopedima u vježbama kod kuće kada otkrijemo jezično-govornu poteškoću. Danas su informacije o poticanju govora, vježbanju i jezično-govornim igrama dostupne putem raznih specijaliziranih portala na Internetu. Roditelji čitaju i istražuju i prije djetetovog rođenja, proučavaju stručnu literaturu u knjižnicama i koriste osnovne informacije o urednom dječjem razvoju što je svakako pohvalno i važno. Govor i jezik se usvajaju slušanjem i oponašanjem i zato je važno da roditelji komuniciraju s djecom od najranijih dana, kako bi im stvoriti primjerenu i poticajnu govornu okolinu, okruženje uz puno zajedničkog čitanja, pričanja, pjevanja, poticanja raznih vještina, igre, usmjeravanja. Dijete je po prirodi istraživač i radoznalo.
Roditelji mogu odnemoći ukoliko odgađaju odlazak na logopedsku procjenu djeteta do predškolske i rane školske dobi što je ranije bio čest slučaj. Ukoliko prepuštaju „vremenu“ da odradi svoje ili pokušavaju „na svoj način“ ispravljati jezično-govorne poteškoće pa time kasnije otežaju posao logopedu. Roditelji u najboljoj namjeri da pomognu djetetu u pravilnom izgovoru često kod djece razviju pogrešan način izgovora koji je kasnije puno teže ispraviti. Npr. poznata izreka „riba ribi grize rep“ koju roditelji često koriste u ispravljanju nepravilne artikulacije glasa R nije najbolji način poticanja izgovora tog glasa. Kvaliteta glasa R na početku i na kraju riječi je slabija, dijete će je lakše čuti, usvojiti i proizvesti u riječima sa suglasničkim kombinacijama (npr. PRVI, TRN, PRSTI, DRŽI, DRNDA itd.) Postoji cijeli sklop pripremnih vježbi organa za artikulaciju prije te svima poznate izreke koju roditelji obično biraju u ispravljanja glasa R. Ima roditelja koji misle kako će se samo logopedskim tretmanima riješiti djetetova poteškoća. Vježbe su zbog prevelikog broja uključene djece obično jednom tjedno, često u paru ili u manjoj grupi djece. S djetetom je potrebno vježbati kod kuće svaki dan prema uputama koje dobiju od logopeda. Roditelji uglavnom na poticaj logopeda odlično odrade svoj dio posla u terapiji djece s jezično-govornim poremećajima. Uvijek paralelno informiram roditelje, komentiramo tijek terapije i ta suradnja podrazumijeva njihovo savjetodavno vođenje u svakodnevnoj komunikaciji s djetetom.
Nino Erceg
Alternative ekranima
Savjeti za dijete koje muca
