Priredba OŠ Stjepana Radića: POZDRAV PROLJEĆU na krilima prijateljstva, glazbe, riječi i pokreta

Sinoć je u OŠ Stjepana Radića održana priredba pod nazivom “Pozdrav proljeću – na krilima prijateljstva, glazbe, riječi i pokreta”. 

Priredbom obilježen je rođendan  Johanna Sebastiana Bacha i pok. glazbenog pedagoga Bože Petrova. Upoznavajući japanskoj kulturu, nazočni su mogli čuti haiku poeziju na hrvatskom i engleskom jeziku,  Metkovca Ive Nodila,  na japanskom. Učenici su prezentirani karate kao japanski špot proširen po čitavom svijetu. Koordinatorica priredbe bila je  Vanja Gabrić uč. glazbene kulture, koja je svoje izlaganje posvetila gospodinu Boži Petrovu:

‘U životu svakoga djeteta neizbrisiv trag ostavlja polazak u školu. Dijete svoga učitelja ili učiteljicu nikad ne zaboravlja. Oni su pečat odrastanja koji se nosi cijeli život. Ipak, u životu se djeteta pojavi netko poseban, učitelj koji te usmjeri prema pravcu i pozivu tvoga života. Pojavi se kao proljeće u kojem sve što osjećaš i voliš ima snagu rasta i razvijanja u najljepše čudo koje ti ispunjava život i daje mu smisao, misterij budućeg zanimanja.
Te davne 1969. godine, kada su prvi ljudi sletjeli na Mjesec, uspostavljena prva internetska mreža, a otac Ante Gabrić prvi put došao u Metković nakon odlaska u Indiju, moji roditelji odlučili su da brat i ja počnemo svirati. Jedina osoba, koju su željeli da im uči djecu, bio je gospodin Božo Petrov. Mi smo se veselili učitelju i sviranju, a učitelj nama.
Uvijek je molio i živio po Božjim pravilima. Put koji je slijedio bio je put u raj, ali mnogima je to bio krivi smjer. U današnje vrijeme pjesma „Još i danas zamiriše trešnja“ sa stihovima „Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote“ – uklapala bi se i u tadašnje vrijeme. ”Ora et labora” bio je njegov moto.
Vjerovao je u mene, ali je osjećao i ogromnu odgovornost što s četrnaest godina trebam otići živjeti u drugi grad. Na prijemnom ispitu pjevala sam pjesmu na slovenskom jeziku koju me naučio i svirala sam jako zahtjevne skladbe na harmonici. Sve je prošlo više nego odlično. Nisam ni bila svjesna da se o meni jako pohvalno izrazio i član komisije, profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu i budući dekan. Knjige nisam trebala otvarati jer svu teoriju glazbe imala sam u malom prstu. Kad bi se profesori čudili odakle sve to znam, s ponosom sam im govorila da me to naučio moj učitelj harmonike Božo Petrov. Kad bi odlazila iz njegove kuće, dok sam još kod njega svirala, a i kasnije, dobila bih toliku snagu da mi se činilo da Rujnicu mogu smrviti rukama. Povjerio mi je čitav svoj život i sve tajne koje glazbu čine ljepšom. Nažalost, razbolio se. Bilo je teško gledati kako se urušava čovjek kojeg su životne oluje polako obarale u nepovratan položaj. Iako rođen na prvi dan proljeća, kad i Bach, a Bach znači potok, rijeke suza potekle su 17. veljače 1978. g. i danima nisu prestajale. Nije dočekao moju maturu. Svjestan da će modulirati u drugu dimenziju, ostavio je svojoj ženi Luciji da mi za tu prigodu preda poklon od njega. Prstenovao me je kao pticu koja će letjeti na krilima kulture visoke umjetnosti, čiji je bio zagovornik. Tuga je jednog dana prerasla u odgovornost da i ja mojim učenicima pružim toliko znanje i ljubav koliko je on pružio meni. Sve ove godine gledam kroz prozor učionice glazbene kulture njegovu kuću nadomak crkve Ilije. Kroz platane koje je moj otac dao zasaditi, smjenjuju se godišnja doba u glazbi prirode, Vivaldijevih godišnjih doba ili kako pjeva Meri Cetinić „Četiri stađuna”, vidim onu staru kuću iz koje se čuju zvuci Dunavskih valova i harmonike, miris rafiola i slatkog kruha, pomiješanih s mirisom sarajevske Drine bez filtera.
Umotana u slike svog djetinjstva i mojih učenika, sa slikama moga učitelja i drugih nastavnika, živim u graji i zvonkim glasovima nove djece koja se raduju pjesmi i glazbi.

Božo Petrov bio je veliki glazbeni pedagog i učitelj. U životu živio je sadržaj, a ne formu. On nije čovjek koji se treba mjeriti godinom vođenja koje glazbe. On je stvarao glazbu u ljudima, onu najvrjedniju, božansku. Otac Ante Gabrić, njegov dugogodišnji prijatelj, kad je čuo za njegovu smrt, zamolio je sestru Anu da posjeti njegovu obitelji, izrazi sućut i pozdrave, a on će se moliti za njega. Kroz moj život moji učenici upoznali su imenom i prezimenom mog učitelja kojem izražavam zahvalnost. Utemeljena njegovim znanjem i oblikovanjem upoznala sam znamenite učitelje, glazbenike i stekla mnoge prijatelje. Na početku školske godine iznenađena spoznah da mi je na nastavu došao njegov praunuk Jakov koji je za današnji program izradio stotinjak origamija, a već je napisao jednu lijepu pjesmu.
Ova priča nema kraj. Nastavlja se…..
Yoko Nishii došla je u Metković, već dva puta. U zadnjem posjetu primio ju je unuk mog učitelja Bože Petrova, Božo Petrov. Mnogi moji učenici započeli su s harmonikom ili im je harmonika bila odskočna daska, nalaze se na svim stranama svijeta, kao i moji prijatelji, koji znaju za mog učitelja.
Dragi učenici i prijatelji, osluškujte zov učitelja koji će u vama stvoriti proljeće – kazivala je Vanja Gabrić.

Na priredbi sudjelovali su: