Kišni početak planinarskog maratona na Lastovo Na dan 19. rujna 2026., kada smo krenuli na naš maraton prema Lastovu, pratili su nas oblaci, vjetar i kiša. Kada je vrijeme takvo, ono što je lijepo gubi dio svog sjaja jer ga je teško doživjeti u punoj ljepoti. Put nas je vodio od Metkovića do Orebića, trajektom do Korčule, a zatim vožnjom do Vele Luke. Tamo smo ostavili automobile i, poput pravih planinarskih avanturista, ukrcali se na trajekt za Lastovo.
A Lastovo – daleko i samo. Ovaj otkinuti dio kopna prkosi vremenu i šapatom priča svoju povijest. Nakon Mljeta, ono je naš najšumovitiji otok. Zbog njegove udaljenosti, prema njemu se čovjek mora zaputiti ciljano i s namjerom, ali Lastovo je lijek za dušu i srce, a ni nepce na njemu neće ostati uskraćeno. Vožnja trajektom trajala je sat i pol, što je bilo dovoljno vremena za uživanje u pogledu na beskrajno more koje nas okružuje i pokoji nenastanjeni otočić, dok se u daljini nazirala velika silueta otoka Visa. U međuvremenu se nebo očistilo. Sunce je rastjeralo sivilo i oblake te je sve odjednom postalo razigrano. Trajekt je pristao u Ublima, odakle nas je minibus odvezao do samog mjesta Lastovo. Domaćin nas je srdačno dočekao i preuzeo prtljagu kako bi nam olakšao korak do smještaja. A smještaj – kućica na kantunu, utkana u stijenu i skrivena među borovima, gotovo nevidljiva dok joj se sasvim ne približite.
Zavjetne crkvice, miris rogača i putovanje kroz povijest Nakon što smo se osvježili, krenuli smo u obilazak. Mjestom dominira crkva sv. Kuzme i Damjana, okružena manjim, povijesnim crkvicama. To su zavjetna zdanja koja su mještani podizali u znak zahvale za zaštitu težaka te siguran povratak ribara i pomoraca. Dok hodamo istrošenim kamenim stubama života, u zraku nas neprestano prati slatkasti miris rogača. Na tim aromatičnim stazama dimenzija vremena prestaje postojati – rade samo pluća i oči.
Svaka mala uličica, svaki prozor i vrata starih kamenih kuća pričaju priču o nekadašnjem životu. Danas su mnoga od tih zdanja napuštena, no nekada su bila ispunjena vrijednim ljudima i žuljavim rukama koje su ustrajno branile opstanak na škoju. Dugo izoliran zbog vojske, otok je ostao netaknut, satkan od predivnih vala, tirkiznog mora i guste zelene šume koja daruje neprocjenjiv mir. Ovdje sat jednostavno nije potreban. Lastovo je naseljeno već stoljećima; prvi stanovnici bili su Iliri, zatim Grci koji su ga prozvali Ladesta, a nakon njih njime su vladali Rimljani. Kasnije postaje dio Dubrovačke Republike, dok njezinim padom prelazi pod Habsburšku Monarhiju. Sva ta bogata povijest i danas se snažno osjeća u zraku na svakom koraku.
Konoba „Bačvara” za desetku Nakon dugog puta i razgledavanja, ogladnjeli smo i krenuli na večeru u obližnju konobu „Bačvara”. U autentičnom ambijentu, među ribarskim mrežama i starim pomorskim detaljima na zidovima, potpuno smo se stopili s okolinom. Hrana je bila izvrsna – od glavnog jela do deserta, čista desetka!
Krijesnice u mraku i noćno kupanje Povratak do smještaja donio je mali izazov. Zbog mraka i nedostatka ulične rasvjete morali smo paziti na svaki korak po skalama, pa smo, poput krijesnica, upalivši svjetla na mobitelima sigurno stigli do cilja. Neki su odmah krenuli na odmor kako bi skupili snagu za sutrašnji uspon, dok su drugi bili spremni za zabavu. Tik do smještaja nalazili su se plaža i bar, pa se partijalo i kupalo – čak i u odjeći!
Uspon na sunčani vrh otoka Odmorni ili ne, ali svakako sretni, u nedjelju, 20. rujna 2026., ustali smo spremni za hodanje. Nakon prve jutarnje kave krenula je prava akcija. Do vrha vodi nekoliko staza, pa ni sami mještani nisu bili sigurni koje su prohodne. Putem smo lokalne stanovnike pitali za smjer, no to nas je odvelo na dužu rutu, pa smo se pošteno nahodali po jakom suncu. Ipak, pogled s vrha vrijedio je svakog koraka – to se jednostavno ne da opisati riječima!
Maja Tošić
