Danas, poslije ručka, sjedosmo malo odmoriti. Zazvonilo je na ulaznim vratima; susjeda je donijela pticu koju je pronašla ispred svoje kuće. Gledam i ne mogu vjerovati – Romana je donijela malog gnjurca. Kaže da ptica ne može hodati. Pitam je zna li kako je tamo dospjela, jer mali gnjurac inače ne izlazi na kopno budući da po njemu ne može normalno hodati. Cijeli mu je život, naime, vezan uz vodene površine. Susjeda objašnjava da je ptica bila ispred kuće i pokušavala hodati, ali bezuspješno.
Uzeo sam gnjurca i pregledao ga: ptica je bila sasvim uredna, bez ikakvih ozljeda i samo nas je znatiželjno gledala. Da ptici nije ništa, potvrdili smo nakon što sam u veliku kantu ulio vodu i spustio je unutra. Gnjurac je plivao i ronio sav sretan, napokon ponovno u svom prirodnom okruženju. Kroz priču sa susjedom zaključili smo kako je pticu, kada je izronila blizu obale Neretve, najvjerojatnije ulovio njezin mačak koji inače lovi i donosi kući različite životinje. Nemoguće je, naime, da ptica sama iziđe na šetalište uz Neretvu, prijeđe bašče i kuće uz rijeku, prijeđe ulicu i dođe sve do njezinih vrata.
Moram priznati da se s ovakvim slučajem do sada još nisam susreo. Iako sam zbrinuo mnogo vrsta ptica i svjedočio sličnim situacijama, ovakvo što nikada nisam doživio. Istina, znaju gnjurci pješice prijeći manju udaljenost između dva „jendeka“ jer iz njih ne mogu poletjeti, pa nekako prehodaju taj kratki put, ali i to se događa vrlo rijetko.
Gnjurac je mala, izuzetno lijepa ptica vodenih površina. Zbog zdepastog tijela i nogu smještenih na samom kraju trupa, može iznimno brzo plivati i roniti u potrazi za sitnom ribom kojom se hrani. Naraste do tridesetak centimetara, s rasponom krila do 40 cm. Cijeli mu je život vezan za vodu; plutajuće gnijezdo pravi na samoj površini, a u slučaju opasnosti prekrije ga biljem i istog trena zaroni. Mali gnjurac je inače ptica selica, no jedan dio populacije u dolini Neretve ostaje tijekom cijele godine kao gnjezdarice, dok nam se drugi dio doseli tek prije zime, na zimovanje.
U priloženom videu možete vidjeti njegovu brzu reakciju nakon puštanja: već nakon nekoliko metara je zaronio, potom izronio, pa ponovio isto. Nakon toga nas je samo promatrao, kao da želi reći – sad sam konačno na svome.
Piše: Bare Ilić
