U svibnju 1990. godine vojni vrh JNA donosi zapovijed o oduzimanju naoružanja Teritorijalne obrane (TO) koje je pripadalo hrvatskom narodu i bilo pohranjeno u skladištima diljem Republike Hrvatske. Oduzeto oružje izmješteno je u vojarne tadašnje JNA. Ovim je činom hrvatski narod razoružan jednim potezom pera, što predstavlja jedan od najvažnijih i najkontroverznijih događaja na samom početku raspada Jugoslavije te uvod u Domovinski rat.
Na isti su način razoružani i Neretvani. Naoružanje TO-a općina Metković i Ploče, kao i općina Makarska i Vrgorac, oduzeto je i pohranjeno u skladište JNA „Male Bare“ u Pločama.
U ovakvim nepovoljnim okolnostima, kada je Hrvatska ostavljena na milost i nemilost velikosrpskom agresoru, sa slabo naoružanim policijskim snagama u čijem su okviru djelovale postrojbe ZNG-a, dragovoljačke postrojbe i Odredi Narodne zaštite (ONZ), nije bilo puno izbora. Kako bi se naoružale hrvatske snage u narastanju i uspješno suprotstavile rastućoj agresiji, u rujnu 1991. godine diljem Hrvatske provodi se „Bitka za vojarne“. Slabo naoružane hrvatske snage blokirale su i napale objekte JNA kako bi došle do prijeko potrebnog oružja. Navedena je bitka uspješno provedena, pri čemu su hrvatske snage došle do znatnih količina lakog pješačkog te drugog teškog naoružanja, kao i specijalizirane opreme.
Kako bi se naoružale hrvatske snage MUP-a, ZNG-a i ONZ-a, koje su do tada bile formirane u Dolini Neretve i Dalmaciji, a koje će u konačnici narastati u nadolazećoj agresiji na Republiku Hrvatsku, krajem kolovoza 1991. godine počelo se planirati osvajanje skladišta „Male Bare“, a naposljetku i svih vojnih objekata u Pločama. U Pločama se nalazio garnizon tadašnje JNA s nekoliko skladišnih objekata (Tatinje i Male Bare), vojarnom, tehničkom radionicom i ratnom lukom u kojoj je bazirao 16. divizion minolovaca JRM-a s ukupno šest brodova na vezu. U sklopu garnizona nalazio se i Dom JNA te pričuvni divizion PZO-a u vojarni „Šipak“, čija su sredstva također bila oduzeta i izmještena. Akcija će se provesti pod nazivom „Zelena tabla – Male Bare“ i to je jedna od prvih akcija u Bitki za vojarne.
Nositelj planiranja bio je Petar Šimac sa suradnicima Matkom Raosom i Goranom Kovačevićem. Treba navesti da su planiranje, a kasnije priprema i provedba, bili izloženi budnom oku službi KOS-a i SDB-a.
Presudni događaj za provedbu akcije bio je sastanak održan 11. i 12. rujna 1991. godine u župnim prostorijama kod don Ljube Pavića na Vlaki. Navedenom su sastanku nazočili: Petar Šimac, Matko Raos, Goran Kovačević, Zvonko Kaleb, Velimir Barbir, Dane Rendulić, Mladen Milošević, Bernard Vuletić, Petar Bezer, Ante Erak i Zoran Pulić. Dogovoreno je da će se napad izvršiti 13. rujna 1991. godine s početkom u 19:15 sati. Snage su uglavnom bile raspoređene po grupama s definiranim zadaćama i zapovjednicima:
- Zapovjedništvo akcije smješteno u PS Ploče (Petar Šimac, Ante Erak, Petar Bezer)
- Grupa za blokadu komande garnizona (vojarna Stanko Parmać) – snage: PS Ploče, zapovjednik Matko Raos, zamjenik Zoran Pulić
- Grupa za zatezanje sajle koja bi onemogućila isplovljavanje brodova iz luke te zauzimanje Tehničke radionice i skladišta „Tatinje“ – snage: ZNG Ploče i Lučka garda, zapovjednik Velimir Barbir
- Grupa za blokadu i zauzimanje ratne luke gdje je bazirao 16. divizion minolovaca JRM-a – snage: vod A satnije ZNG-a Metković i desetina diverzanata iz 4. brigade ZNG-a, zapovjednik Miljenko Jelić
- Grupa za osvajanje skladišnog kompleksa Male Bare – snage: vod A satnije ZNG-a Metković, 15 policajaca PS Metković i 20 pripadnika pričuvnog sastava ZNG-a Metković, zapovjednik Goran Kovačević
- Grupa PZO-a za izvlačenje PZO sredstava – snage: PZO iz Metkovića i Ploča, zapovjednik Bernard Vuletić
- Grupa za transport sredstava iz skladišta Male Bare (transportna poduzeća)
- Grupa za izvlačenje i raspodjelu naoružanja, zapovjednik Zdenko Jelavić
- Grupa za uspostavu veze i elektroničko djelovanje sa zapovjednikom Milom Budišom, koja na sastanku nije definirana kao posebna grupa
Nakon sastanka počeli smo s pripremama prema dobivenim zadaćama. Definirali smo vodove koji će sudjelovati u napadu na zadane objekte, a preostale su snage određene za zadaću obrane prilaza gradu Metkoviću iz smjera Čapljine, gdje su prethodnih dana stigle dodatne snage rezervista JNA. Za napomenuti je da su u toj vojarni bile raspoređene i oklopne snage. Obrana je bila planirana na brdu Predolac i desno od rijeke Neretve prema Gabela Polju. Planirana je i skupina koja će pratiti stanje i eventualne pokrete snaga JNA na Vukovu klancu iz smjera Trebinja.
Dana 13. rujna 1991. vršimo završne pripreme za akciju. U popodnevnim me satima nazvao Petar Šimac i pitao jesam li spreman. Odgovorio sam potvrdno te smo još jednom definirali sve postavljene zadaće koje je A satnija ZNG-a Metković imala u akciji kako ne bi bilo nesporazuma. Činjenica je da je ona imala najzahtjevniju, najtežu i nadasve kompleksnu zadaću. Tada još nisam znao ništa o problemima, mogućem odustajanju od akcije i razlozima za takvu odluku.
Dolazi do sastanka u Policijskoj stanici, okupljanja Kriznog stožera, a u konačnici i do definitivnog odustajanja od akcije toga dana. U popodnevnim satima u vojarnu je došao Miljenko Jelić s desetinom diverzanata iz 4. brigade ZNG-a. Okupili smo vodove za odlazak u akciju. On je napravio pripremu s vodom za blokadu i zauzimanje ratne luke, a ja pripremu s vodom za napad i zauzimanje skladišta „Male Bare“. Takav je bio dogovor s Goranom Kovačevićem jer se on planirao pridružiti snagama i preuzeti ih u Rogotinu. Bio sam u dvojbi što napraviti – poslati gardiste u akciju ili, kao i ostali, obustaviti sve zbog formalnog potpisa. S obzirom na to da sam bio profesionalni vojnik, a rat je već uvelike počeo te se oružje moralo uzeti, shvatio sam da bi se naše snage, ukoliko bi ostale krenule bez nas, mogle naći u nezavidnoj situaciji zbog našeg nedolaska. Zbog toga sam odlučio, mimo odluka zapovjednika PS-a i Kriznog stožera, uputiti snage u akciju. Uostalom, odustajanje mi je sličilo na dozu kukavičluka. Navedene su snage došle do Opuzena i tu su zaustavljene čekajući konačnu odluku o sudbini akcije, nakon čega su se vratile u vojarnu u Metkoviću. Neke mjere i radnje koje su bile planirane prije početka akcije već su bile odrađene, kao što su presijecanje podmorskog kabela i početak elektroničkog djelovanja. Gardisti koji su se vratili u Metković bili su frustrirani i nezadovoljni odustajanjem, a takva je odluka i dan-danas predmet rasprava o njenoj opravdanosti. Treba napomenuti da je i u Pločama dio snaga čekao odobrenje s više razine, tako da se odustajanje ne može imputirati jednostrano. Mora se priznati da je to bilo vrijeme izazova i teških odluka gdje je trebalo preuzeti odgovornost i rizik, ali isto tako i poštivati određenu hijerarhiju, stoga i planer same akcije snosi dio odgovornosti za odustajanje te noći jer nije pravodobno ishodio potrebne suglasnosti.
Sljedeći dan, 14. rujna 1991., ponovno me nazvao Petar Šimac i rekao mi da danas idemo po istom planu i u isto vrijeme te da se zadaća mora izvršiti pod svaku cijenu. Nakon neprespavane noći, uz nezadovoljstvo među vojnicima koje je trebalo održati na okupu i motivirati ih da na istu zadaću idu ponovno, znali smo da je akcija “provaljena” te da će biti puno zahtjevnije provesti je u takvim okolnostima, uz znatno veći rizik. Napravili smo pripremu isto kao i prethodnog dana te dodatno ojačali vod za napad na ratnu luku ručnim bacačima s pripadajućim kumulativnim i tromblonskim minama.
Obje su grupe krenule prema Pločama oko 17:30 sati iz vojarne u Metkoviću. Ostale snage, izuzev straže, raspoređene su na brdu Predolac i prema Gabela Polju kako bi spriječile eventualnu intervenciju snaga JNA iz Čapljine, a jedna je izvidnica upućena na Vukov klanac.
Grupa za osvajanje skladišta „Male Bare“ upućena je na zadaću jednim kamionom, a činili su je pripadnici 1. voda: Miodrag Zekušić (zapovjednik voda), Tadija Barišić, Kenedi Bezer, pok. Mario Brečić, Marinko Ćerlek, Ivica Dramac, Vlado Dugandžić, Jurica Jakić, Berislav Jelinić, Jurica Kešina, Ante Klobučić, Stanko Musulin, Kažimir Paponja, Mladen Paponja, Marijan Rastočić, Ante Romić, pok. Marko Sušak, Niko Talajić, Darko Tomašević, Trpimir Sušak, Dinko Volarević i Vinko Vučić. U Rogotinu, gdje su se trebale okupiti sve snage za napad na Male Bare, u kamion se ukrcao i zapovjednik ove grupe Goran Kovačević. Vod od dvadesetak pripadnika pričuvnog sastava ZNG-a nije se pojavio na ovoj lokaciji, kao ni oklopni transporter iz Opuzena. Pristigao je interventni vod od 15 policajaca iz PS Metković. Ove će snage izvršiti napad na skladište i njegovo zauzimanje.
Skladišni se kompleks u Malim Barama nalazio na odvojku uz Jadransku magistralu na izlasku iz Ploča prema Splitu, od koje je bio udaljen pedesetak metara, a sastojao se od 13 betonskih skladišta i stražarske kućice. Objekt je bio ograđen bodljikavom žicom i čuvali su ga vojnici JRM-a s dva stražarska mjesta, osmatračnicom i jednim improviziranim bunkerom na uzvisini lijevo od ulaza, dok je prostor unutar objekta, s desne strane puta, bio miniran minama MRUD, koje, što tada nismo znali, nisu bile naoružane. Kamion s gardistima stao je nekoliko metara od ulaza, neposredno pred zaprekom od metalnog “ježa” opasanog bodljikavom žicom. Gardisti su iskočili iz kamiona i zauzeli borbene položaje prema ulazu u skladište. Tu je već bila skupina policajaca iz PS Metković koja je prethodno zauzela položaje. Goran Kovačević, zapovjednik grupe, preko megafona je pozvao vojnike JRM-a na predaju. Kako nije bilo reakcije, Kovačević je pozvao interventni vod policije da postupi po naređenju, jer su oni prema prvotnom planu trebali ukloniti prepreku. No, nije uslijedila reakcija zapovjednika voda policije Joška Tadića. Potom je Kovačević pozvao djelatni vod ZNG-a da postupi po naređenju. Najbliže ulaznim vratima skladišnog kompleksa bili su gardisti Ante Klobučić, Stanko Musulin, Marko Sušak i Niko Talajić, koji su izašli iz zaklona i uklonili “ježa”. Nakon uklanjanja zapreka, Kovačević je zapovjedio vozaču kamiona da vozilom provali ulazna vrata. Vozač Berislav Jelinić vratio se unatrag kako bi uhvatio zalet, a potom se zaletio prema ulaznim vratima s ciljem da ih probije. U tom je trenutku iz vojarne uzdignutih ruku dotrčao podoficir JRM-a, kojeg su gardisti razoružali, i otvorio vrata. Nakon kratkog vremena razoružani su svi stražari unutar kompleksa, kao i dva podoficira koja su bila prilično susretljiva prilikom zauzimanja skladišta. Započelo je pražnjenje objekata te izuzimanje PZO sredstava koja su trebala biti upućena na položaje. Zarobljeno je 16 ročnih vojnika koji su prevezeni u Metković, a potom na human način upućeni svojim kućama. U isto vrijeme u ratnoj se luci zapucalo, pa se dio gardista i policajaca, ojačan protuoklopnim sredstvima iz osvojenih skladišta, uputio u ispomoć. Vod pričuvnog sastava ZNG-a Metković naknadno se pojavio te bio angažiran na pražnjenju skladišta.
Grupu za blokadu i zauzimanje ratne luke činili su pripadnici 2. voda: Mate Dominiković, Željko Beš, pok. Boro Brečić, Ivo Čotić, Pero Čotić, pok. Renato Čović, pok. Željko Ćelić, Nikola Dugandžić, Goran Ereš, Natko Gnječ, Mario Jelinić, Miodrag Jurković, Mladen Kežić-Petrov, Mladen Kežić-Jurin, Nikša Krstičević, Damir Lasić, Perica Magzan, Roland Magzan, Franjo Mandić, Ivica Marušić, Miro Matić, pok. Mario Nikolić Kiš, Ante Pehar, Pero Tadić, Mišo Ujdur, pok. Ilija Volarević, pok. Denis Vučković, Ranko Vukojević i pok. Dragan Popara. Grupu su također činili i diverzanti iz 4. brigade ZNG-a: Branko Bogdan, Goran Mandić, Dražen Rajčić, Ivica Poljak, Ivo Romac, Ivan Pavić, Zvonko Kovačević, Dušan Grčić, Bogdan Predrag, pok. Ante Mandac i Davor Šabić. Zapovjednik grupe bio je Miljenko Jelić. Grupa je bila ukrcana u dva kamiona TAM 4500, od kojih je prvi bio zaštićen čeličnim limovima. Kretali su se zajedno s prethodnom grupom, s tim da su se odvojili u Baćini i krenuli prema ratnoj luci.
Na prilazu ratnoj luci, čim su uočeni od strane pripadnika JRM-a, na kamione je otvorena paljba. Vozač prvog kamiona Ilija Volarević vozio je prema ulazu u vojarnu jer je zapovjednik grupe pokušao pozvati neprijateljske vojnike i oficire na predaju. Po njima je otvorena paljba i Ilija je ranjen u ruku. Pancirka koju je nosio spasila mu je život, a dao mu ju je pok. Ante Mandac (iz skupine diverzanata). Iliju će kasnije u Dom zdravlja u Metkoviću privatnim automobilom prevesti jedan mještanin kojeg je pronašao Niko Talajić. Po zaustavljanju, gardisti su iskočili iz kamiona koji je bio izložen rafalnoj paljbi iz ratne luke, što iz utvrđenja s kopna, a kasnije i iz topova 20 mm s brodova. Od pogibelji ih je spasila debela metalna oplata ugrađena u bokove tovarnog sanduka. Nesretna je okolnost bila ta što su, zbog brzine napuštanja kamiona pod paljbom, u njemu ostala protuoklopna sredstva, pa se nije moglo značajnije djelovati po brodovima koji su nastojali isploviti iz luke u nastavku borbenih djelovanja. S obzirom na doček, ušlo se u sukob s brodovima i vojnicima raspoređenim u vojarni. Mario Jelinić ispalio je nekoliko tromblonskih mina prema brodovima, pri čemu su neki od njih i pogođeni. Snage pristigle iz osvojenog skladišta „Male Bare“ odmah su stupile u borbu s posadama brodova koristeći protuoklopna sredstva iz zauzetih skladišta, gdje se posebno istaknuo Nikola Dugandžić i jedan ročni vojnik koji je bio zarobljen u osvajanju skladišnog kompleksa. U jednom je trenutku nastalo zatišje kada je Miljenko Jelić zahtijevao predaju brodova. No, ubrzo je nastavljeno djelovanje s brodova i utvrđenja iz vojarne, pri čemu su ranjena dvojica gardista, Ivica Marušić i Ivo Čotić. Tijekom borbenih djelovanja, na drugome kraju vojarne zarobljena je grupa pripadnika JRM-a koji su se nalazili na položaju između kuća i žičane ograde. Mladen Kežić-Pane primijetio je kretanje s druge strane žice. Nakon upozorenja neprijateljskim vojnicima da stanu, s druge se strane začuo glas: “Ne pucajte!”. S Mladenom su u blizini bili Natko Gnječ i Roland Magzan. Pozvali su vojnike da priđu bliže ogradi i predaju naoružanje. Vojnici su prišli žici, predali puške i prešli preko nje. Te je noći bilo još niz događaja i svjedočenja o iskazanoj hrabrosti pojedinaca i skupina u prvom vatrenom krštenju ove ratne postrojbe.
Već je pala noć, skladišta u „Malim Barama“ polako su se praznila, a izuzeto oružje odmah je dislocirano na planirane lokacije. Tijekom noći, oko 23:00 sata, pristigli su zrakoplovi JNA s mostarskog aerodroma. Najprije su osvjetljavali teren, a zatim u nekoliko navrata i raketirali magistralu s kamionima koji su čekali na utovar, kao i sama skladišta. Tom je prilikom teško ranjen, a poslije je i preminuo, Ante Vrdoljak, vozač jednog od kamiona. Zrakoplovi JNA pogodili su i skladište br. 4 u kojemu su se čuvala minsko-eksplozivna sredstva, te je ono od eksplozija u cijelosti uništeno. U luci su se stišale borbe jer su u Neretvanski kanal uplovili brodovi JRM-a (raketne topovnjače, raketni i torpedni čamci), čime se stvorila mogućnost odmazde po gradu Pločama. Prema svitanju prestala su borbena djelovanja, a snage u akciji vratile su se u svoja sjedišta prema prosudbi njihovih zapovjednika, budući da se sustav zapovijedanja u određenom trenutku akcije raspao.
Od ostalih grupa, grupa za blokadu vojarne uspješno je vezala snage u Vojarni uz povremenu razmjenu vatre iz pješačkog naoružanja, bez izgleda za predaju. Grupa plovila uspješno je zategnula sajlu, koju su naknadno uklonili pripadnici JRM-a. U sukobu s brodovima JRM-a od izravne paljbe s njihovih brodova znatno su oštećeni remorker „Trudbenik“ i trajekt „Pelješčanka“, pri čemu je bilo ranjenih gardista. Grupa PZO-a izvlačila je naoružanje iz skladišta dok je to bilo izvedivo, no zbog djelovanja zrakoplovstva JNA izvlačenje je u neko doba prekinuto. Zapovjedništvo akcije u samoj provedbi nije polučilo značajnije rezultate niti je bilo u funkciji vođenja snaga. Jedan od brojnih problema koje zapovjedništvo nije riješilo bilo je sanitetsko zbrinjavanje ranjenika. Naime, sanitetske su ekipe bile pripremljene, ali nisu mogle adekvatno reagirati jer nitko nije točno znao gdje su stacionirane. Zapovjednik akcije Petar Šimac u jednom se trenutku izgubio i prekinuo radiovezu sa snagama u akciji, a Ante Erak i Petar Bezer kad je počeo napad na ratnu luku nisu ni znali što se događa jer su bili uvjereni da se ratna luka neće napadati. Nakon toga jedan je otišao tražiti Šimca kako bi se napad obustavio, dok se drugi vratio u Metković. Veći je propust napravio Šimac ne uspostavivši adekvatno zapovjedništvo koje bi bilo spremno odgovoriti na određene izazove i održati kontinuitet zapovijedanja u ovako složenoj akciji, bez obzira na okolnosti u kojima je ista pripremana i provedena.
Sve su se grupe, shodno odlukama svojih zapovjednika koji su ostali bez uputa s razine zapovjedništva akcije, povukle prema svojim bazama između 02:00 i 04:00 sata 15. rujna 1991. godine, čime je borbeni dio osvajanja objekata u garnizonu Ploče bio završen.
U narednim danima putem pregovora riješeno je da se neprijateljske snage (ljudstvo i njihove obitelji) povuku prema vlastitoj želji. Minolovci sa sidrišta povukli su se prema Boki kotorskoj, dok je sva ostala tehnika i naoružanje ostalo Hrvatskoj vojsci. Tako su se hrvatske snage dokopale velikih količina oružja, ubojnih sredstava, opreme, vozila i druge tehnike te infrastrukture. Zarobljeno je, između ostalog: 4374 automatske puške, 60 ručnih bacača, 8 minobacača 60 mm, 10 minobacača 82 mm, 10 topova 20/1 mm, 100 puškostrojnica 7,9 mm, znatan broj raznih mina, bombi, tromblona, preko 2 milijuna metaka te znatna količina streljiva (20, 40, 57 i 76 mm). Valja napomenuti da je u tehničkoj radionici, osvojenoj bez borbe, zarobljeno 24 PZO topa 40 mm, 18 PZO topova 20/3 mm, kao i značajan broj vozila. Zarobljena je i znatna količina protubrodskih mina u skladištu „Tatinje“. Svo to naoružanje poslužilo je za obranu Dalmacije i šire.
U akciji „Zelena tabla – Male Bare“ bilo je manjkavosti u planiranju, pripremi i provedbi; istoga je planiranog dana i odgođena. Zapovjedništvo akcije bilo je loše strukturirano i zakazalo je, raspodjela oružja u velikoj je mjeri išla mimo plana, dio naoružanja završio je bez traga u transportu, a dio su odnosili mještani i kojekakvi sumnjivci iz nečuvanih skladišta nakon završetka akcije. Unatoč navedenim činjenicama, operacija je u konačnici polučila dobre rezultate, i to uz samo jednog poginulog sudionika. Pokazala se apsolutno opravdanom, a njeno je izvođenje omogućilo naoružavanje neretvanskih postrojbi, kao i postrojbi u velikom dijelu Dalmacije. Istovremeno, iz Ploča je uklonjen garnizon koji bi predstavljao veliku prijetnju u narednim operacijama koje je JNA planirala prema Dalmaciji i Republici Hrvatskoj.
Gledajući iz vojne perspektive, akcija je donijela iznimno važne i vrijedne rezultate, no odmah po završetku postala je predmetom prijepora među braniteljima-sudionicima, što traje sve do danas. To posebno dolazi do izražaja uoči obljetnica akcije. Većina sudionika velikim je dijelom u pravu jer se često omalovažava zasluga onih najistaknutijih u samoj akciji, bez čije žrtve akcija ne bi mogla polučiti rezultate. Prigodom obilježavanja obljetnica uvijek su u prvom planu jedne te iste osobe koje i nisu osobito doprinijele uspjehu. Sudionici akcije – obični vojnici i njihovi terenski zapovjednici – do sada su tek dva puta imali priliku da im se na simboličan način zahvali na doprinosu (na 25. i 30. obljetnicu akcije, kada im je pojedinačno poslana pozivnica). Riječ je o ljudima koji nemaju osobite zahtjeve, ne traže činove, odličja, zahvalnice ni poseban status. Ove se godine obilježava trideset peta obljetnica. Od sudionika akcije iz A satnije ZNG-a Metković do danas su preminuli: Dragan Popara, Denis Vučković, Ilija Volarević, Marko Sušak, Željko Ćelić i Mario Brečić, dok su tijekom rata poginuli: Boro Brečić, Renato Čović i Mario Nikolić Kiš. Ovaj popis svjedoči tome da nas je sve manje i da smo već narušenog zdravlja, pa bi se upravo iz tog razloga sudionike, najzaslužnije za uspjeh akcije, trebalo ponaosob pozivati barem na okrugle obljetnice jer nisu svi članovi udruga. Stvar je vrlo jednostavna ako se zna da postoje popis sudionika i baza podataka, tako da tehnički organizatoru to ne bi trebao biti problem.
Za napomenuti je još jednom da su u ovoj akciji najteži i najzahtjevniji zadaci dodijeljeni A satniji ZNG-a Metković kao profesionalnoj vojnoj postrojbi i sastavnici 4. brigade ZNG-a. Isto tako, te noći u cijelosti je izvršena jedino zadaća zauzimanja skladišta „Male Bare“, gdje je satnija odigrala presudnu ulogu. U ratnoj luci pripadnici satnije sudjelovali su u izravnom sukobu s posadama brodova i vojnicima JRM-a utvrđenim u samoj vojarni. Ostatak satnije bio je angažiran na padinama brda Predolac i u „jendecima“ Gabela Polja. No, unatoč svemu navedenome, pojedinci su nastojali marginalizirati te činjenice, umanjiti doprinos satnije u akciji, a dijelom određene zasluge i učinke pripisati sebi i svojim postrojbama. To je najvidljivije u knjigama koje dotiču akciju „Zelena tabla – Male Bare“. U njima ima niz neistina, podmetanja, netočnih informacija i u konačnici laži. Neću pojedinačno navoditi činjenice u prilog ovoj tvrdnji, nego ću samo nabrojati autore i knjige koje će dovesti čitatelje u zabludu ako ne poznaju materiju: Petar Šimac – Svjedočanstva o domovinskom ratu u Dalmaciji 1991., Jakša Raguž – Hrvatsko Poneretvlje u Domovinskom ratu i Petar Bezer – Braneći riječni grad.
Nadam se da će ovaj članak barem malo rasvijetliti događaje od prije 35 godina onima koji pišu „novu istinu“ o akciji „Zelena tabla – Male Bare“, a mi ćemo trideset petu obljetnicu obilježiti skromno i dostojanstveno.
Dane Rendulić
