Znanost, umjetnost i sjećanje rijetko se tako skladno susreću u jednoj osobi kao u dr. sc. Radomiru Juriću. Arheolog, povjesničar umjetnosti, muzealac, pjesnik i kroničar djetinjstva uz Neretvu, u travnju 2026. godine dobio je priznanje i status počasnog turističkog vodiča za područje kulturno-povijesne baštine grada Zadra. Odluka Ministarstva turizma donesena je na njegov zahtjev, uz preporuke samog vrha zadarske kulturne i akademske zajednice. Pisma podrške stigla su od rektora Sveučilišta u Zadru prof. dr. sc. Josipa Faričića, direktorice Turističke zajednice grada Zadra Ive Bencun, Udruge turističkih vodiča Zadra „Donat” te ravnateljice Arheološkog muzeja Zadar dr. sc. Morane Vuković.
Izložbom svojih fotografija 23. srpnja 2026. godine, po drugi se put vraća svojim korijenima. Život je posvetio istraživanju baštine, no nije ostao tek čuvar artefakata; kroz crno-bijele kadrove svojih fotografija on uspostavlja intiman dijalog s prošlošću i identitetom iz kojeg je potekao. Uspješno spaja dokumentarnu vrijednost starog vremena i kulturu prostora, bilježeći fotoaparatom otvorenu poetiku i intimu trenutka, tradicijske običaje te svakodnevni život. Posebna vrijednost njegova fotografskog stvaralaštva proizlazi iz dubokog poznavanja lokalne sredine. Kao autor koji potječe iz doline Neretve, Jurić ne promatra prostor isključivo kroz objektiv fotografa, već ga doživljava kroz osobno iskustvo pripadnosti zajednici. Upravo mu ta ukorijenjenost omogućuje zabilježiti motive koji nadilaze površni prikaz krajolika te uspješno prenose emociju, identitet i posebnost neretvanskoga prostora.
U tom spajanju osobnog i kolektivnog sjećanja posebno su dojmljive fotografije majke, koja je vrijedno radila u polju, ali i bila istinska „učiteljica života” svojoj djeci. Od nje potječe spoznaja da je baština i znoj na čelu, i brazda u polju – jer se prave vrijednosti, znanje i vještine, uvijek dijele s drugima.
No, Jurić u sebi ne nosi samo dubinu znanstvenika i toplinu pedagoga. On je i pjesnik čiji stihovi donose miris Neretve, zvuk lađa i trupa te oživljavaju prašinu ulica iz djetinjstva. Upravo ovakve uspomene i fotografije uz rijeku stvaraju vizualnu poeziju koja spaja osobno i kolektivno pamćenje našega kraja.
„Za mene je arheologija uvijek bila i priča. Svaki kamen, svaki fragment govori. A pjesma i fotografija samo su drugi način da se ta priča ispriča”, ističe Jurić.
U kontekstu očuvanja lokalne kulturne baštine, rad Mire Jurića dragocjen je doprinos vizualnoj dokumentaciji našeg identiteta te vrijedan izvor za buduća istraživanja na polju kulturne povijesti, etnologije, povijesti umjetnosti i vizualne antropologije.
Stoga možemo zaključiti da Miro Jurić, promičući neretvanski kraj, daje nemjerljiv doprinos očuvanju vizualnog identiteta doline Neretve. Njegov je rad trajno svjedočanstvo o bogatstvu njezine prirodne i kulturne baštine, čime zasluženo zauzima važno mjesto među autorima koji predano čuvaju memoriju i posebnost zavičaja.
Zorana Vekić
