Postoje ti infrastrukturni projekti koji nadilaze samu svoju tehničku izvedbu i postaju pravim testom izdržljivosti za lokalno stanovništvo. Upravo je to slučaj s dugo iščekivanim asfaltiranjem prometnice koja spaja Metković i Kulu Norinsku, projektom koji ovih dana napokon poprima svoje jasne obrise na terenu, ali tek nakon višemjesečne i razumljive frustracije građana.
Iskreno govoreći, radovi su trajali predugo. Nakon što je skinut stari sloj asfalta, dionica je mjesecima stajala u “prijelaznoj fazi”, a vozači su bili prepušteni svakodnevnoj vožnji po makadamu. Borba s prašinom, konstantan rizik od oštećenja na vozilima i otežano prometovanje postali su, nažalost, svakodnevica za sve one koji gravitiraju ovom potezu zbog posla, škole ili obiteljskih obveza. Bilo je to razdoblje u kojem se strpljenje rasteglo do krajnjih granica, a osjećaj da su radovi nepravedno razvučeni bio je i više nego opipljiv u zajednici.
Analitički gledano, svaki ozbiljan infrastrukturni zahvat donosi neizbježnu dozu neugodnosti. No, dinamika izvođenja radova uvijek bi morala pokazivati višu razinu empatije prema onima koji taj prostor žive i koriste. Temeljno poimanje upravljanja i realizacije javnih projekata moralo bi počivati isključivo na dobrobiti građana, što podrazumijeva i precizno planiranje kako bi se svakodnevni stres i otežavanje života sveli na minimum. Kvalitetna prometna povezanost je krvotok ovog kraja, ali proces njezine obnove ne bi smio tjednima paralizirati normalan život.
Ipak, spoznaja da strojevi sada napokon nanose novi sloj asfalta donosi golemo olakšanje. Zvuk teške mehanizacije, koji inače predstavlja smetnju, danas zvuči kao dugo iščekivani kraj jedne mučne epizode. Dovršetak ove prometnice osigurat će napokon sigurniju, uredniju i kvalitetniju vožnju dolinom Neretve. Ostaje, međutim, važna lekcija za budućnost: realizacija projekata mora, od prvog do zadnjeg dana, pratiti ritam, dostojanstvo i potrebe onih zbog kojih se i provode – samih građana.
Nino Erceg
