Postoji jedno staro, nepisano pravilo među istinskim zaljubljenicima u visine: planinu se nikada ne smije podcijeniti, ali pred nju ne treba stajati ni s paralizirajućim strahom. Za članove Hrvatskog planinarskog društva „Gledavac“ iz Metkovića, kojima su se na ovom putovanju pridružili i prijatelji iz drugih društava, protekli su dani (od 18. do 21. lipnja) bili upravo to – katarzičan susret s vlastitim granicama, surovom ljepotom Alpa i, iznad svega, snagom iskrenog zajedništva.
Petodnevna slovenska avantura okrunjena je uspješnim usponom na 2864 metra visoki Triglav, no put do vrha i natrag pokazao je pravo lice planinarenja, u kojem se smjenjuju idila, golem fizički napor i nepredviđena iskušenja.
Od tirkiznog Kamačnika do bledske razglednice
Ekspedicija je započela u četvrtak jutarnjim polaskom iz doline Neretve. Da putovanje prema sjeveru ne bude samo puko odrađivanje kilometara, pobrinuo se usputni posjet Gorskom kotaru i ručak uz tirkizne brzace prekrasnog kanjona Kamačnik kraj Vrbovskog. Dolazak u smještaj u okolici Bleda u poslijepodnevnim satima pružio je onaj prepoznatljivi slovenski kontrast našem kršu: besprijekorno uređene okućnice, bujne vrtove i smirujuće zelenilo.
Ni visoka ljetna vlaga u zraku, kao ni uobičajeni poslijepodnevni pljusak, nisu pokvarili večernju šetnju uz Bledsko jezero koje je izgledalo kao oživljena razglednica. Ipak, idilične prizore ubrzo je zamijenio rani odlazak na počinak – planina ne oprašta neispavanost, a pred udarnom grupom bila su dva iznimno zahtjevna dana.
Također, u duhu prave planinarske odgovornosti, dio ekspedicije s načetim ozljedama koljena donio je tihu, ali izrazito zrelu odluku: ostati u podnožju. Odustati od uspona kako se ne bi usporavala grupa i riskirala teža ozljeda pri silasku čin je vrhunske obzirnosti prema kolektivu, a uloga „baze“ koja s napetošću prati svaku fotografiju s vrha pokazala se jednako važnom dionicom ovog putovanja.
Susret s kamenim divom i noć na Kredarici
U petak u 6:00 sati ujutro, krenulo se s Pokljuke. Staza je vodila preko Vodnikova doma sve do kultnog planinarskog doma na Kredarici (2515 m), gdje je bilo osigurano noćenje. Prve fotografije poslane u bazu otkrile su realnost terena: naporan, dug i na dionicama prilično strm uspon, koji se uz dobru volju i pametno raspoređene odmore uspješno savladao.
Zanimljivost s Kredarice svakako je demografska slika doma prepunog mladih penjača iz svih krajeva svijeta, u kojoj su metkovski planinari po prosjeku godina bili najstarija grupa, demonstrirajući pritom zavidnu vitalnost i kondiciju. Visokogorstvo ih je dočekalo sa svojim specifičnim pravilima – dok su restoranski kapaciteti bili odlično opremljeni, tekuće vode za osnovnu higijenu nije bilo, podsjećajući ih da su u gostima kod prirode. Gledajući u impresivnu, kamenu gromadu Triglava ispred sebe, mnogi su se te večeri zapitali kako će u zoru izgledati završni juriš, no najnestrpljiviji među njima, član Zoran, vrh je suvereno ispenjao još istog poslijepodneva.
Krov Slovenije i lekcija na siparu
Subotnje jutro osvanulo je vedro. Zbog velike frekvencije ljudi na osiguranim stazama (via ferrata), gdje su mimoilaženja česta, a napredovanje sporo, krenulo se izrazito rano. Greben između Malog i Velikog Triglava dočekao ih je bez vjetra, i korak po korak, krov Slovenije bio je osvojen. Iako zbog gužve na vrhu nije bilo moguće napraviti tradicionalnu milenijsku fotografiju cijele grupe, Aljažev stup svjedočio je sretnim licima u manjim skupinama.
No, iskusni penjači znaju staru istinu: vrh je samo pola puta. Pravi test zrelosti uslijedio je pri silasku prema Pokljuki.
Dok se nad Lescem, gdje je čekao drugi dio smještaja, skupljala grmljavinska oluja, oblaci su prekrili i Triglav. Staza je uslijed kiše postala klizava i opasna, a umorne noge i pad koncentracije uzeli su svoj danak. Jedna od najmlađih i najokretnijih planinarki, koja je cijelim putem nesebično pazila na druge, u jednom je trenutku proklizala na siparu.
Hladna glava vodiča i brza reakcija spriječili su paniku, a ljetna avantura dobila je pomalo filmski zaplet: radilo se o lakšem prijelomu noge koji ne zahtijeva operativni zahvat, a slovenska Gorska reševalna zveza odradila je besprijekoran posao. Ozlijeđenoj se članici tako, u spletu neobičnih okolnosti, ispunila dugogodišnja želja da se provoza helikopterom, i to u sigurnim rukama četvorice ugodnih slovenskih spašavatelja. Večer u Lescu, uz dobru meksičku hranu i prigodni koktel za smirenje živaca, pretvorila se u katarzičan izdah olakšanja.
Smaragdni memento u dolini Soče
Nedjelja je donijela potpuno opuštanje i prepuštanje čulima u dolini rijeke Soče. Obilazak mističnog slapa Kozjak kraj Kobarida i Tolminskih korita djelovao je ljekovito. Gledajući tu tirkiznu, gotovo nestvarnu čistoću prirode, čovjeku je neshvatljivo da se upravo na tom tlu za vrijeme Prvog svjetskog rata odvijao „Sočanski front“ – jedno od najkrvavijih poprišta u ljudskoj povijesti gdje je stradalo, ranjeno ili zarobljeno više od milijun vojnika. Umjesto obilaska mračnih rovova i ratnih muzeja, grupa je odabrala slaviti život uživajući u harmoniji šume i vode, uz čvrst dogovor da se na Soču jednom vrate s veslima u rukama, na rafting.
Nakon noćenja u slikovitom Mostu na Soči, ponedjeljak je bio rezerviran za povratak u Metković.
Kada se podvuče crta, Triglav je društvu „Gledavac“ dao najvažniju lekciju: planina se ne pobjeđuje mišićima, već se u nju ulazi s poštovanjem, dobrom fizičkom spremom, oprezom u svakom koraku i s pogledom čvrsto uprtim u vremensku prognozu.
Iza svakog ovakvog koraka stoji nevidljiva mreža ljudi. Zato posebne zahvale idu glavnim organizatoricama Javorki i Dijani, stručnom vodiču Željku, te neizostavnoj vozačkoj postavi koja je smireno odradila stotine kilometara – Stipi, Jošku, Ireni, Silvani i Dini.
Izvor: HPD Gledavac Metković
