Kada mladi čovjek s devetnaest godina odluči ljetnu stanku između dvije naporne sportske sezone zamijeniti vojničkim čizmama, ustajanjem u šest ujutro i vojnim poligonom, to u današnje vrijeme zaslužuje i pozornost i poštovanje. Karlo Vrnoga (2007. godište), prvotimac RK „Metković Zalmo“ i pripadnik 2. generacije ročnika na Temeljnom vojnom osposobljavanju, jedan je od onih momaka koji tiho, vlastirim primjerom, pokazuju da osjećaj dužnosti i radna etika u novim generacijama itekako postoje. Iako dolazi iz obitelji aktivno uključene u javni život – majka Maja načelnica je susjedne Općine Zažablje – Karlo svoj put krči sam. Na parketu i na poligonu. S njim smo razgovarali o prvim vojničkim danima, sportskoj stezi, suzama na prisezi i planovima za budućnost.
Karlo, poziv za Temeljno vojno osposobljavanje (TVO) stigao Vam je u specifičnom trenutku, taman na izmaku klupske sezone. Kako ste prelomili odluku i zamijenili ljetni odmor s vojnom obukom?
– Poziv sam dobio jer sam 2007. godište, a stigao je baš pred sam kraj rukometne sezone. Odmah sam obavio konzultacije s našim trenerom Tonijem Čolinom. Budući da se pauza u prvenstvu vremenski savršeno poklopila s terminom obuke, doslovno nisam dvojio ni sekunde. Smatram da je uvođenje obveznog vojnog roka jako dobra odluka i, na koncu, jedna prirodna obaveza svih nas.
Prijelaz iz civilnog u strogi vojnički život mnogima je najveći šok. Kako su izgledali ti prvi dani u sekundu isplaniranog vremena?
– Iskreno, prva dva-tri dana su mi bila nešto teža. Sve je tempirano u sekundu, a meni je takav sustav bio velika nepoznanica. Dobiješ raspored kojeg se moraš slijepo držati i to je to. Ipak, čovjek se brzo prilagodi; već nakon trećeg dana sve je postalo lakše. Najteži dio mi je bilo rano ustajanje u 6 ujutro i odlazak na spavanje u 22 sata, jer sam inače po prirodi velika spavalica! No, i na to se navikneš. Do same prisege vrijeme mi se činilo nekako usporeno, ali nakon nje sve se ubrzalo – uči se puno novoga i svaki dan donosi novi izazov.
Dolazite iz Metkovića, grada u kojem je rukomet tradicija i način života. Koliko su Vam parket, dvorana i sportska stega pomogli u nošenju s vojničkim naporima?
– Rukomet i vojska imaju zaista puno poveznica. Samim redovitim treniranjem održavate visoku razinu tjelesne spreme, pa mi je onaj čisto fizički dio i jutarnja tjelovježba u vojsci pala relativno lako. Rukomet je sport kojim se bavim godinama i nešto što zaista volim. Traži određena odricanja, ali kada klub ostvari uspjeh, na sve te napore u sekundi zaboravite. U sportu se naučite funkcioniranju u grupi, jer kao pojedinac ne možete ništa. Potpuno ista stvar je i u vojsci. Što se tiče autoriteta, meni su trener u dvorani i zapovjednik na poligonu na potpuno istoj razini. Moje je da slušam i bez pogovora odrađujem ono što se od mene traži.
Odrastanje u obitelji u kojoj je majka načelnica općine nosi sa sobom i određenu vrstu javnog povećala. Koliko je kućni odgoj utjecao na Vaš osjećaj dužnosti prema domovini i kako su doma reagirali kada ste im priopćili odluku?
– Vjerujte mi da mi ponekad i nije baš drago što mi je majka načelnica, jer se u manjoj sredini dogodi da se svaki moj uspjeh krene vezati uz njezinu funkciju. No, roditelji su me prije svega učili odgovornosti. U našoj obitelji Domovinski rat je vrlo česta tema, tako da se u meni, čim sam čuo da će se uvesti vojni rok, odmah javila velika želja za odsluženjem. Obitelj je moju odluku prihvatila bez ikakvih problema. Oni su mi uvijek najveća podrška, a ponekad i onaj nužni „glas razuma“. Sam dan prisege bio je posebno svečan, a majka od ponosa nije prestajala plakati cijeli dan.
Nakon što odslužite rok, vraćate se klupskim obvezama u RK „Metković Zalmo“. Kako vidite svoju budućnost i što biste poručili svojim vršnjacima koji možda još razmišljaju o prijavi?
– Moja poruka svima je da odu na odsluženje vojnog roka jer je to jedno sjajno, novo iskustvo koje će nam svima u životu sigurno koristiti. Što se mojih planova tiče, nakon odsluženja se primarno vraćam rukometu jer sam uz sport vezan i ugovorom s klubom, ali vojsku i vojnu karijeru nipošto ne isključujem kao jednu od opcija za daljnju budućnost.
Mladom Karlu želimo mirnu ruku na rukometnim terenima i siguran korak u čizmama. Dok god dolina Neretve odgaja ovakve momke, za njezinu se sportsku, ali ni onu ljudsku budućnost – ne moramo bojati.
Nino Erceg
