Domovinski rat kojeg je hrvatski narod vodio protiv velikosrpskog agresora od 1990. do 1995. godine predstavlja najsvjetlije stranice u novijoj hrvatskoj povijesti. Svoj ogromni doprinos u tom ratu dali su i Neretvani koji su se među prvima vojnički organizirali i pružili organizirani otpor.
Pripreme za obranu počele su već 1990. godine da bi 1. lipnja 1991. godine bila ustrojena i postrojena A satnija ZNG-a Metković kao prva profesionalna postrojba u Dubrovačko-Neretvanskoj županiji čime počima organizirana obrana tadašnje općine Metković a potom i šire.
Nakon ustrojavanja satnije nedugo zatim u Metkoviću je uslijedilo i ustrojavanje pričuvne bojne ZNG-a kao i postrojbi borbene i logističke potpore.
Zamisao je bila da se u Metkoviću ustroji satnija koja bi bila dio bojne 4. Gardijske brigade sa sjedištem u Dubrovniku. Ova zamisao nije zaživjela pa je satnija nastavila djelovati kao samostalna postrojba.
Pripreme za ustrojavanje počele su već u petom mjesecu 1991. godine odabirom kandidata, liječničkim pregledima i uređenjem vojarne u prostorima „GP“ Beton u Industrijskoj ulici.
Postrojeno je oko 120 gardista da bi se 13. lipnja satniji pridružili i gardisti porijeklom iz zapadne Hercegovine, koji su prošli obuku za redarstvenika i to 15 iz Valbadona i 11 iz Kumrovca, opremljeni i naoružani. Po ustrojavanju slijedi opremanje, naoružavanje, izobrazba i obuka gardista.
U kolovozu i prvoj polovici rujna satnija pored svojih redovnih aktivnosti osigurava vitalne objekte u Metkoviću i oko njega.
Vatreno krštenje satnija je imala prilikom zauzimanju vojnih objekata u Pločama 14/15. rujna 1991. godine u akciji kodnog naziva „Zelena Tabla-Male Bare“. Tom prigodom, po unaprijed utvrđenom planu zajedno s ostalim neretvanskim postrojbama, policijom i pričuvnim snagama ZNG-a satnija je sudjelovala u napadu na vitalne vojne objekte JNA i imala ključnu ulogu u samoj akciji. Jedan vod imao je zadaću zauzimanja skladišta naoružanja „Male Bare“ u kom je bilo smješteno oduzeto naoružanje TO neretvanskih i okolnih općina. Ova zadaća je u cijelosti izvršena, čime je omogućeno naoružavanje postrojbi od Dubrovnika do Šibenika i šire. Drugi vod imao je zadaću napada i po mogućnosti zarobljavanja diviziona minolovaca JRM-a u vojarni „Sidrište“. Vod je predvođen diverzantsko-padobranskom skupinom iz sastava 4. Gardijske brigade. Napad na ovaj objekt izazvao je žestok odgovor s druge strane tako da su se razvile borbe sa brodskim posadama a isto tako i s njihovim snagama na obali. U ovim borbama ranjeni su pripadnici satnije: Ilija Volarević, Ivica Marušić i Ivo Čotić. Objekt „Sidrište“ nije osvojen zbog prijetnji da će cijeli grad Ploče biti napadnut iz zraka. Ovom akcijom izvršen je snažan pritisak na sve vojne instalacije u Pločama tako da je u narednim danima JNA u cijelosti napustila sve objekte u Pločama. Ostale snage satnije bile su raspoređene na granicu s BiH kako bi spriječile eventualni napad JNA iz smjera Čapljine.
Nakon ove akcije satnija se razmješta na prilazima Gradu Metkoviću i na potencijalnim desantnim prostorijama radi obrane istih.
Nakon srbočetničke agresije na Jug Hrvatske iz smjera Crne Gore i BiH 1. listopada1991. godine satnija izlazi iz okvira djelovanja na lokalnoj razini. Treći vod se upućuje u obranu mjesta Slano, a dijelovi satnije upućuju se i raspoređuju u širem prostoru mosta Bistrina u smislu zaštite istog od mogućeg desantiranja. U narednom periodu jedan vod stalno je raspoređen u obrani sela Čepikuće nakon poraza koji su snage JNA doživjele u pokušaju njegovog osvajanja. Šire područje sela Čepikuće sve do njegovog pada braniti će ova postrojba zajedno sa ostalim postrojbama prije svega domaćih branitelja, dijelova 113 brigade HV-a, 114. brigade HV-a, 116.brigadeHV-a, 156. brigade HV-a, 4. Gardijske brigade kao i drugih skupina iz postrojbi s područja Republike Hrvatske i Hercegovine. Upravo zbog mnogo skupina iz različitih postrojbi bio je problem zapovijedanja i organizacije obrane šireg prostora sela Čepikuće. Kako bi se situacija stabilizirala Zapovjednik satnije je imenovan zapovjednikom obrane istog a cijela satnija je raspoređena u obranu težišno iz smjera kamenoloma Mironja, na smjeru selo Mravinci-prijevoj Mihovi Križ i smjeru Trebimlja – Čepikuće. Bila je to zahtjevna i izazovna zadaća pogotovo što u jednom periodu nismo imali nikakva ojačanja osim domaćih pripadnika ZNG-a Dubrovnik. Ova činjenica rezultirati će padom Tmora kao dominantne kote u širem području. Unatoč toj činjenici odbrana je bila stabilna i dobro organizirana. U ovom periodu pripadnici satnije bili su izloženi nekoliko puta izravnom napadu neprijateljskih zrakoplova a izloženost djelovanju neprijateljskog topništva i pješaštva bilo je svakodnevno. Pored obrane izvodili smo i druge vidove borbenog djelovanja: sa izvidnicima 4 Gardijske brigade pokušali smo vratiti brdo Tmor pri čemu je poginuo jedan njihov izvidnik, s inženjerijskom bojnom iz Splita miniramo propust ispod prijevoja Mihovi Križ i djelomično zaprječavamo put kroz kamenolom Mironja, uvodimo postrojbu bojne Zrinski prilikom osvajanja Tmora. Bili smo spremni sudjelovati u planiranom a neprovedenom pokušaju oslobađanja mjesta Slano 22/23. listopada gdje je naša zadaća bila izvršiti napad komunikacijom Mihovi Križ-Selo Mravinci-Slano. U večernjim satima ubacili smo naše pripadnike u selo Mravince no do napada nije došlo. Izvršena je kratka topnička priprema no glavne snage pješaštva nisu krenule. Krenula je diverzantska skupina od pet diverzanata 4. Gardijske brigade na potezu Doli- otok Šipan čiji plovilo je potopljeno a skupina se i danas vodi kao nestala.
Istovremeno dok je većina satnije angažirana na odbrani sela Čepikuće dana 18. listopada dobivamo zapovijed da jedan vod uputimo u obranu Grada Dubrovnika. Na tu zadaću upućen je treći vod. Isti je ubačen gliserima odreda naoružanih brodova u Grad a potom i u Staru Mokošicu, da bi bio raspoređen na crtu obrane Knezovi-Pobrežje-Petrovo Selo. Vod je izložen svakodnevnoj pješačkoj i topničkoj vatri. Skupina pripadnika voda sudjeluje u akciji vraćanja dominantnih uzvisina zajedno sa lokalnim pripadnicima ZNG-a pri čemu su ranjeni: Amir Voloder, Tadija Barišić i Zoran Kaleb koji je pri tom i zarobljen. Nakon teških borbi na navedenoj crti vod se vraća u Broce gliserima ONB-a a potom u Metković 31. listopada.
U obranu sela Čepikuće dana 28. listopada dolazi Trogirska bojna iz 114. brigade HV-a koja preuzima crtu obrane i zapovijedanje obranom ovog područja. Satnija ostaje prisutna na ovom prostoru s jednim vodom smještenom u selu Podimoć i braneći područje od prijevoja Mihovi Križ do kamenoloma Mironja. Nakon dolaska Trogirske bojne nastavit će se za neko vrijeme kontinuitet stabilnosti odbrane.
Početkom studenog zajedno za zapovjednikom sektora Dubrovnik Matom Šarlijom-Daidžom formiramo vod vojne policije od 11 pripadnika koji su prošli obuku za redarstvenike. Dana 17. studenog ustrojena je 116. brigada HV-a u Metkoviću.
Problemi u obrani sela Čepikuće nastaju ponovno smjenom 2. bojne 4 Gardijske brigade koju mijenja bojna iz sastava 114. brigade HV-a koja nije imala skoro pa nikakvo borbeno iskustvo. Zbog gubitaka koje je bojna pretrpjela ista napušta položaje 18. studenog. Nakon ovog događaja traje utrka s vremenom i pokušaj saniranja crte obrane. Dana 21. studenog u taj prostor ubačena je satnija iz prve bojne 116. brigade HV-a koja nije uspjela obraniti taj tada već teško branjiv prostor. U toj nepovoljnoj situaciji gdje je narušen sustav zapovijedanja i sustav veze prvi vod satnije nalazio se selu Podimoć braneći prostor od Mihovog Križa do kamenoloma Mironja. Dana 24.studenog JNA se uspjela probiti u Čepikuće a istovremeno tenkovi su nadirali putem preko Rudina. Vod se našao u poluokruženju. Kada su već sve snage izvučene iz sela Čepikuće transporterima 2. samostalne satnije 4. Gardijske brigade počelo je izvlačenje voda iz sela Podimoć koje je uspješno provedeno bez žrtava.
Za ratnike nema odmora, tako da već 26. studenog dobivamo uzbunu i zapovijed da se uputimo u Ston. Okupilo se oko 50 pripadnika. Kako je JNA izvršila napad prema Čepikućama tako je izvršila i napad iz smjera Slanog prema Dolima. I ovdje se odbrana skoro raspala i trebali smo zatvoriti crtu kako neprijatelj ne bi mogao zauzeti Ston a potom i sam poluotok Pelješac čime bi se Dubrovnik našao u još većim problemima. Odmah pri dolasku u Ston, prije benzinske crpke morali smo zastati zbog slijetanja i izvlačenja vozila u kom je stradao gardist Vlaho Maslović pri čemu su nas pozdravili plotuni VBR-a. Narednog dana formirali smo crtu u širem području sela Zaton Gornji od Rudina do magistrale s tim da su Rudine već prethodno bile zauzete od strane JNA. Prostor preko puta magistrale nije bio uvezan. Jedna desetina satnije uređivala je drugu crtu obrane i bila kao interventna skupina razmještena u selu Zamasline. Stanje je bilo izuzetno teško, loš sustav veze, loš sustav zapovijedanja, nikakva topnička i loša logistička potpora. Nerealne procjene i zapovijedi Petra Šimca koji je zamijenio Luku Džanka nakon pada Čepikuća i nikakve pouke iz prethodnog perioda još više su otežale naš već tada bezizlazan položaj. Svakodnevno smo bili izloženi snajperskoj vatri, vatri iz pješačkog i topničkog naoružanja posebice iz minobacača 120 mm. Poguban je bio i pokušaj Petra Šimca u zauzimanja sela Konjusi koje nam u ovoj situaciji u taktičkom smislu ionako ništa nije značilo. Dva dana nakon našeg dolaska obrani se pridružila i druga samostalna satnija 4.Gardijske brigade iz čijeg sastava nam je pridodat jedan nepotpuni vod što nam je olakšalo držanje crte. Dani su bili teški i sumorni a ranjavanja suboraca su počela biti svakodnevna. Ranjen je Pero Čotić, Mladen Kežić, zatim Dinko Volarević. Dana 3. studenog počeo je opći napad na naše položaje s tim da je dominantno brdo Planjak preko puta magistrale već bilo izgubljeno za naše snage. Ponovno smo bili u poluokruženju, napadnuti topništvom i pješaštvom u trenutku kada su se mijenjali topnički položaji od ono malo topništva što je bilo na poluotoku, bez mogućnosti opskrbe streljivom i drugim potrepštinama, bez sustava veze koji se raspao. Bili smo oslonjeni sami na sebe. Unatoč svemu zaustavili smo napad neprijatelja. Taj dan poginuo nam je Renato Čović a ranjeni su bili Amir Voloder i Ante Kuran. Kod voda koji nam je bio pridodan imali smo osam ranjenih pripadnika čime je isti bio prepolovljen. Ranjeni su Ivica Bajić, Jure Dadić, Ivan Radnić, Mate Leskur, Mate Bazina, Eduard Podrug i Domagoj Mandac. Prvo smo zbrinuli ranjenike što je bilo vrlo zahtjevno jer smo morali angažirati velik broj gardista za ovu zadaću iz sustava obrane. Otegotna okolnost bila je i činjenica da nismo mogli dobiti vozila za zbrinjavanje ranjenika pa smo isto učinili vlastitim sredstvima. Na kraju smo ostali s jednim osobnim vozilom i jednim kamionom s kojim smo morali izvući sredstva i ljude. No nije sve bilo tako crno. Ipak smo osigurali vrijeme kako bi se odbrana konsolidirala i obranio Ston i Poluotok Pelješac a time i komunikacija gliserima prema opkoljenom Dubrovniku koji su činili žilu kucavicu toga grada.
Prva polovina prosinca donosi promjena u satniji. Dio pripadnika napušta postrojbu, 11 pripadnika prelazi u bojnu Zrinski a dešavaju se i promjene na zapovjednim dužnostima. Postrojba se popunjava s oko 50 pričuvnika.
Padom Čepikuća i formiranjem nove crte na potezu brdo Veleć iznad Bistrine-selo Stupa i dalje nisu nestali problemi. Napuštanja položaja dešavaju se i dalje pa se vraćamo na poznato područje 14. studenog. Susrećemo zapovjednika trogirske bojne starog poznanika koji je s nekoliko hrabrih suboraca držao položaje prelazeći s jednoga na drugi i povremeno pucajući da neprijatelj ne bi shvatio da su položaji napušteni. U narednim danima crta je ojačana pločanskom bojnom iz 116. brigade HV-a koji su tada imali i nesretno zarobljavanje na mostu Bistrina. Mi smo stavljeni u pričuvu za intervencije na ugroženim smjerovima i uređivanje druge crte obrane. Jedno večer interveniramo u selu Stupa i odbijamo neprijateljski napad. Konačno dana 21. prosinca dolaskom 2. bojne 4.Gardijske brigade predajemo položaje i vraćamo se u Metković i od tada će se stanje na ovom dijelu ratišta stabilizirati a dolazit će sve veće i opremljenije postrojbe.
Povratkom u Metković satnija postaje 3. satnija prve bojne 116. brigade HV-a. U narednom periodu njena borbena djelovanja biti će olakšana jer će nastupati kao kompletna postrojba i imati će pravilne cikluse smjena na crti bojišnice. Dana 29. studenog položili smo prisegu i odmah dobili zapovijed za odlazak na neumsko ratište. Prvi teren u okviru 116. brigade HV-a bio je u širem prostoru sela Drijen u sklopu kojeg smo odradili zauzimanje brda Rujnica.
Kako se crta bojišnice širila prema Stocu sljedeći položaji sredinom prosinca bili su u području oko prijevoja Stolovi da bi iste nastavili širiti, tako izvodimo i napad prema Orlovom Kuku pri čemu smo zarobili dva četnika. Nakon odmora vraćamo se na susjedne položaje u području sela Vodeni Dol gdje nas je zatekao i veliki napad JNA 10. travnja i njihov pokušaj ovladavanja prijevojem Stolovi pri čemu opet dolazi do urušavanja crte obrane. U narednom periodu držimo položaje u području Stolova a potom i u području sela Svitava gdje je ranjen Mate Glavinić. Četnici i JNA intenzivno nastoje probiti crtu obrane ali u tome ne uspijevaju. Značajan detalj u ovom periodu je ispomoć pripadnicima 1. Gardijske brigade „Tigrovi“ na položajima koji su oni držali dana 22. travnja na Stonskom ratištu.
U operaciji vraćanja crte od prije 10. travnja koju provodi TG-2 satnija dobiva najzahtjevniju zadaću. Zadaća je zauzeti mjesto Drenovac, te isto osigurati zauzimanjem okolnih dominantnih visova. Zadaća je izvršena no u večernjim satima dolazi do ranjavanja Denisa Vučkovića, Slobodana Družijanića i Eugena Erjauca. Pristupili smo zbrinjavanju ranjenih. Na žalost tijekom izvlačenja Eugena Erjauca isti je preminuo. Opstanak na ovim položajima bio je zahtijevan jer su lijevi i desni susjedi kasnili u izvršavanju svojih zadaća pa su bokovi postrojbe bili izloženi djelovanju neprijatelja pri čemu je povremeno dolazilo do pomjeranja crte obrane. U konačnici dostignuta crta ostala je očuvana. Na ovim položajima ostajemo u rotacijskim smjenama prve bojne 116. brigade HV-a do kraja lipnja.
Početkom srpnja raspoređeni smo u području sela Prenj i na tim položajima povremeno boravimo do napuštanja stolačkog ratišta.
Nakon djelomične demobilizacije i preustroja 116.brigade HV-a, u rujnu 1992. godine satnija povremeno drži položaja na padinama brda Bratogošac prema Popovom polju a nakon toga povremeno u širem području sela Zavala u zaleđu mjesta Slano.
Početkom 1993. godine satnija je izmještena s područja Južnog Bojišta i vraća se njenu matičnu postrojbu u 4. Gardijsku brigadu, gdje u preustroju postaje 3. satnija treće bojne ove postrojbe. Slijedi kratka obuka i izobrazba nakon čega dana 22. siječnja 1993. godine sudjeluje u „VRO MASLENICA“. Sam tijek akcije bio je vrlo zahtijevan obzirom da je 4. Gardijska brigada napadala na najtežim smjerovima. Tijekom operacija a isto tako i nakon njezinog službenog završetka u obrani dostignutih položaja satnija je bila izložena izravnoj borbi s neprijateljskim pješaštvom i oklopnim snagama te stalnoj topničkoj vatri. Na strani neprijatelja nalazile su se elitne srpske postroje, no unatoč toj činjenici satnija je zadržala svoje položaje. Tijekom same operacije Maslenica i neposredno nakon nje satnija je znatno oslabljena, poginuo je Marijo Nikolić – Kiš u selu Paljuv, dok je četrnaest njenih pripadnika ranjeno. Ranjeni su: Bašić Nermin, Batinović Željko, Ćerlek Marinko, Hodak Matija, Jelinić Berislav, Markota Branko, Matić Miro, Pehar Ante, Petković Tomo, Raič Neđo, Sušak Marko, Šutalo Jozo, Volarević Mate- Lola i Žderić Dinko.
U narednom periodu mijenjao se sastav postrojbe i njena popuna osobljem. Ista je sudjelovala u svim narednim operacija do kraja Domovinskog rata: „ZIMA 94“, „LJETO 95“, „OLUJA“, „MAESTRAL“ i „JUŽNI POTEZ“.
Stjepan Dropulić iz Ploča je posljednji stradali pripadnik ove postrojbe. Poginuo je u operaciji „ZIMA 94“ 23. prosinca 1994. na Dinari.
A satnija ZNG-a Metković ustrojena je u vrijeme kada se rađala sloboda, u teškim i izazovnim vremenima koja su tražila žrtvu i odricanja. Od njenog ustrojavanja do kraja rata imala je svoj kontinuitet i dala je nemjerljiv doprinos u stvaranju slobodne nam i neovisne Države Hrvatske.
Dane Rendulić
