Iako se često čini dalekim i pomalo mističnim, Mljet je u nedjelju, 22. ožujka 2026. godine, nama, članovima Hrvatskog planinarskog društva (HPD) Metković, dokazao suprotno. Uz dobru cestovnu povezanost i kvalitetne prometnice, ovaj zeleni biser dubrovačkog arhipelaga iznenađujuće nam je blizu. Nakon samo pola sata vožnje iz našeg kraja stigli smo do Prapratnog, a kratka, četrdesetominutna vožnja trajektom bila je dovoljna da uplovimo u luku Sobra i započnemo našu novu društvenu avanturu.
Ime otoka Mljeta nije slučajnost. Pretpostavlja se da vuče korijen iz grčke riječi Melita ili latinske Mel, što u prijevodu znači med. Naziv “medeni otok” savršeno mu pristaje; njegova gusta, netaknuta šuma i pčele koje u njoj obitavaju opravdavaju svaki slog tog imena. No, mi planinari iz HPD-a Metković ovoga puta nismo došli samo uživati u mednim čarima prirode – odlučili smo se za svojevrsni osobni i planinarski “camino”. Riječ je to koja označava put ili stazu, a najčešće je vežemo uz hodočašće i unutarnji, duhovni rast.
Upravo smo tako rasli koračajući od Sobre do Babinog Polja, zagrijavajući planinarske gojzerice i srca za glavni cilj našeg izleta: uspon na najviši vrh otoka, Veliki (Velji) grad, koji se uzdiže na 514 metara nadmorske visine. Jer, pješačeći se otok najbolje upoznaje, a koraci po njegovom tlu olakšavaju nam zamisliti kako je Mljet disao i izgledao kroz bogatu povijest.
Od bajkovitog Austrijskog puta do kamenog Babinog Polja
Vrijeme je bilo naš saveznik. Nebo blago sivo, sunce pomalo skriveno iza oblaka – točno onoliko koliko je našoj ekipi trebalo da zadrži svježinu na ovom dugom putu. Ubrzo smo s glavne ceste skrenuli na Austrijski put, stazu koja je poslužila kao predivna uvertira u neka davna vremena. Idilične slike prirode, gusta šuma koja nam je služila kao prirodni suncobran i travnjaci posuti tratinčicama učinili su da se osjećamo kao da smo zakoračili u bajku.
Nažalost, Austrijski put na jednom dijelu više nije bio prohodan, pa nas je trasa vratila na cestu prema Babinom Polju. Riječ je o najstarijem i najvećem naselju na otoku. Slaveni su ovdje davno pristali, prepoznali vrijednost plodnih polja i odlučili ostati. To je mjesto poznato i po mitološkoj Odisejevoj špilji u kojoj je, prema legendi, slavni grčki junak bio zatočen. Koračajući kroz naselje prema početnoj točki našeg uspona, prolazili smo pokraj starih, kamenih kuća. One i danas ponosno prkose modernim zdanjima, šaputajući vlastite priče o vremenu koje je prošlo, ali je u kamenu ostavilo neizbrisiv trag.
Uspon na krov Mljeta
Staza koja iz Babinog Polja vodi do Velikog grada s razlogom je okarakterizirana kao zahtjevna. Nakon blagog i obećavajućeg početka, teren postaje sve strmiji i oštriji. Ipak, uz dobru kondiciju koja krasi naše članove i pedeset minuta upornog uspona, ekipa HPD-a Metković ponosno je stala na vrh.
Iako je malo nedostajalo da sunce potpuno probije oblake, otvori vidike i oboji more u onu prepoznatljivu, intenzivnu jadransku plavu boju za još koju savršenu zajedničku fotografiju, prizor koji se pružio u svim smjerovima nije izgubio ni trunku svoje ljepote. S vrha Mljeta svijet izgleda prostrano i mirno.
Sreća u 18 kilometara
Nakon kraćeg predaha, okrijepe i upijanja pogleda, valjalo je započeti silazak i vratiti se istom rutom prema trajektu. U strahu da ne bismo zakasnili na polazak iz Sobre, ubrzali smo korak. Bio je to dan ispunjen velikim brojem koraka, ali i još većom količinom onog pravog, prepoznatljivog planinarskog druženja naših članova te duhovnog rasta.
Ipak, pronašli smo onih nekoliko dragocjenih minuta za zasluženu kavicu u caffe baru “Stiga”. Iza nas je ostalo prohodanih 18 kilometara. Umor se jasno vidio i osjetio na našim licima dok smo sjedili na trajektu za povratak u dolinu Neretve, no naši su osmijesi govorili sasvim suprotnu priču. Bili su to osmijesi čiste, nepomućene sreće.
Napisala: Maja Tošić
