U mnogim mitologijama upravo su bogovi oni koji su prebivali na visinama. Tamo gdje se stijene izdižu, a pogled puca visoko iznad zemaljskoga, čovjek osjeća da dotiče nešto veće od sebe. Planina je oduvijek bila most prema onom božanskom. U potrazi za tim rajskim mjestima i vidicima, članovi Hrvatskog planinarskog društva “Metković” zaputili su se u nedjelju, 15. ožujka 2026. godine, iznad Orebića – na krov Pelješca.
Perunovo brdo: Između mitologije i prirode
Sveti Ilija, sa svojih 961 metrom nadmorske visine, najviši je vrh pelješkog poluotoka i jedno od njegovih najveličanstvenijih planinarskih odredišta. Ova planina duboko je prožeta poviješću i legendama:
- Perunovo brdo: Prema starim predajama, planina je nosila ime po staroslavenskom bogu gromova, Perunu.
- Crkva sv. Ilije: Na padinama je u 16. ili 17. stoljeću izgrađena crkvica posvećena sv. Iliji, koju su kasnije razorili česti udari gromova, nakon čega je Perunovo ime u narodu zamijenjeno imenom ovog sveca.
- Planina zmija: Ovaj naziv (Monte Vipera) zadržao se dijelom zbog zmija koje tamo obitavaju, a dijelom zbog strmih padina čije cik-cak linije izdaleka nalikuju zmijskom tijelu.
Za lokalno stanovništvo, on je jednostavno i s poštovanjem – Sv. Ilija.
Uspon iz Ruskovića: Staza koja oduzima dah
Iako prema vrhu vode tri poznate staze (iz Gornje Nakovane i samog Orebića), planinari HPD-a “Metković” odabrali su onu iz zaseoka Ruskovići. Riječ je o nešto zahtjevnijoj, ali po mnogima zasigurno najljepšoj ruti.
Početak dana obilježio je jedan prijeteći oblak, no kada se sunce napokon razgrnulo, dan je postao savršen planinarski blagdan.
“Kada nas je napustio oblak, a razgrnulo se sunce, dan je postao savršen. Bila je to pozivnica za mnoge planinare koje smo susreli na stazi.”
Put je isprva vodio kroz mir i hladovinu šume, pripremajući planinare na uspon. S povećanjem nagiba i prorjeđivanjem krošnji, otvarali su se spektakularni prizori: more, otoci i otočići u slici koja se stalno mijenjala, brišući svaki osjećaj težine u koracima.
Staza se potom smiruje i ulazi u crnogoričnu šumu. Na 800 metara nadmorske visine smjestila se mala kamena kućica, koju je nekoć za svoje lovačke pohode dao sagraditi nadvojvoda Karlo von Habsburg. Danas je ona obnovljena i o njoj brine HPD “Sveti Ilija” iz Orebića. Nakon kratkog odmora kod kućice, uspon je nastavljen, a na vrh se stiglo za nešto manje od tri sata.
Vlastiti komadić neba
Tko god kroči na planinu, dobro poznaje taj osjećaj: jednom kada se pogleda u beskraj, rađa se neugasiva glad za visinama i ljepotom koja se uvlači pod kožu.
S vrha Svetog Ilije pogled se spektakularno otvara na cijeli južni Jadran. Pred očima planinara redale su se siluete:
- Planine: Biokovo i Mosor
- Krajolici: Delta rijeke Neretve
- Otoci: Korčula, Brač, Hvar, Vis i Mljet
Prava bi šteta bila ne prošetati do obližnjeg vidikovca, s kojeg se Pelješac pruža u svoj svojoj vijugavoj ljepoti i nijansama plave boje, dok se susjedna Korčula čini toliko blizu da je se može dotaknuti rukom.
Silazak u tišinu
Nakon dugog upijanja mira na vrhu, uslijedio je silazak kružnom turom, stazom koja vodi prema franjevačkom samostanu i zavjetnoj crkvi Gospe od Anđela iz 15. stoljeća. Ovaj povijesni vidikovac danas ne čuva strateške vojne interese, već čuva ono mnogo važnije – tišinu, ljepotu i posebnu toplinu koja ispuni čovjeka čim zastane i udahne.
Kružna tura zaključena je osjećajem potpunosti. Svaki korak, kap znoja i uloženi trud višestruko su se isplatili za ono što im je Sveti Ilija tog ožujskog dana nesebično pružio.
Tekst napisala Maja Tošić
