
Na današnji dan 1991. poginuli su hrvatski branitelji Ante Rebac, Ante Kuran i Stipe Buljubašić.
Ante Rebac rodio se u Metkoviću 15. travnja 1947. u obitelji Ivke r. Nikolac i Mate Repca. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Metkoviću, a u Sarajevu je završio studij geodezije. U braku sa Živkom r. Martić rodili su im se kćeri Iva, Jelena i Ana te sin Mate.Do stupanja u Hrvatsku vojsku 1. srpnja 1991. radio je kao direktor Ureda za katastar i geodetske poslove u Metkoviću. Bio je omiljen u društvu, igrao je nogomet u NK Neretva i ONK Metković, čak i rukomet u vrijeme osnivanja RK Mehanika, a bio je poznat i kao ljubitelj šaha.Posmrtno je odlikovan Odličjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, dobio je Spomenicu Domovinskoga rata 1990. – 1992. te čin pukovnika. Pokopan je na Gradskome groblju sv. Ivana Nepomuka u Metkoviću.
Ante Kuran rodio se 28. siječnja 1950. u zaseoku Brečići pokraj Metkovića u obitelji Pere r. Brečić i Srećka Kurana. Osnovnu je školu pohađao u Brečić-Dubravama, a srednju građevinsku u Mostaru te stekao zvanje građevinskoga tehničara. Sa suprugom Matildom r. Marević dobio je kćeri Perinu i Ivanu te sina Tonija. U Hrvatsku se vojsku kao dragovoljac uključio 9. rujna 1991.Posmrtno je odlikovan Odličjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, dobio je Spomenicu Domovinskoga rata 1990. – 1992. te čin pukovnika. Pokopan je na mjesnom groblju u Kobiljači u Općini Pojezerje.
Stipe Buljubašić Rodio se 1. svibnja 1957. u Brečićima pokraj Metkovića u obitelji Matije r. Dropulić i Ante Buljubašića. Osnovnu školu pohađao je u Otrić-Seocima, srednju školu u Metkoviću, a višu građevinsku u Sarajevu. Stekao je zvanje inženjera građevine. Do stupanja u Hrvatsku vojsku 15. listopada 1991. radio je u Građevinskom poduzeću Beton u Metkoviću. U braku s Milenom r. Guinović rodio im se sin Ante te kćeri Maja i Danijela.
Posmrtno je odlikovan Odličjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Spomenicom Domovinskoga rata 1990. – 1992. i dobio je čin satnika. Pokopan je na mjesnom groblju u Kobiljači u Općini Pojezerje.
Ante Babić, najmlađi među njima, rođen je 22. lipnja 1959. godine, bio je elektrotehničar zaposlen u Elektro Neumu. Nije bio oženjen, ali njegova prisutnost u životima prijatelja bila je neprocjenjiva. Hrabrost i odvažnost u borbi za slobodu nisu bili samo osobni Babićev izbor, već čin odanosti prema domovini i narodu. Njegova smrt, kao i smrt njegovih prijatelja, ostavila je prazninu koja se teško može popuniti.
Na mjestu pogibije četvorice junaka podignut je spomenik i zasađena četiri čempresa – u znak sjećanja na heroje, Oni su simbol hrabrosti, odanosti i ljubavi prema domovini. Njihova žrtva nije bila uzaludna. Ona je postala temelj na kojem se gradi sloboda i mir. Sjećanje na njih nosimo u srcu, a njihova priča ostaje podsjetnik na snagu ljudske hrabrosti i solidarnosti.
Svake godine, na obljetnicu pogibije njihove mnogobrojne obitelji odlaze na mjesto tragičnog stradanja. U tim trenucima, dok se molitve izgovaraju, dok se sjećanja dijele, njihova prisutnost osjeća se snažno. Ante Rebac, Ante Kuran, Stipe Buljubašić i Ante Babić nisu samo imena na spomeniku. Oni su simboli borbe, snage, nade i ljubavi koja nikada ne umire. Njihova hrabrost u najtežim vremenima ostaje nadahnuće za sve nas, a njihova žrtva bit će vječno urezana u povijest hrvatskog naroda. U našim srcima žive vječno, ne samo kao heroji, već i kao voljeni prijatelji, očevi i braća, čije će nasljeđe trajati dokle god budemo spremni sjećati se i odavati počast onima koji su dali svoje živote za našu slobodu.
Izvor: dr. sc. Ivana Jurića ‘Spomen-knjiga poginulim Neretvanima u Domovinskom ratu’
